Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/13 (A. J.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2810/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP-2810/13, rješavajući apelaciju Araza Jukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Araza Jukića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine S1 2 011702 13 Kž od 16.

jula 2013. godine, rješenja Suda Bosne i Herecgovine broj S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. c) i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Araza Jukića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine S1 2 011702 13 Kž od 16. jula 2013. godine, rješenja Suda Bosne i Herecgovine broj S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Araz Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, koga zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) S1 2 011702 13 Kž 3 od 16. jula 2013. godine, rješenja Suda BiH broj S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i rješenja Suda BiH broj S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. jula 2013. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se ukinuti rješenja o određivanju i produženju pritvora, te apelant odmah pustiti na slobodu.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana od dana lišavanja slobode do 10. jula 2013. godine zbog postojanja zakosnkih razloga za pritvor propisanih članom 132. stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Odbijen je prijedlog Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Tužilaštvo) za određivanje pritvora apelantu iz zakonskih razloga za pritvor propisanih članom 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Sud BiH 11. juna 2013. godine primio prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora prema apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 220. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. KZ BiH, davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. KZ BiH i krijumčarenje iz člana 214. stav 2. KZ BiH. Tužilac je predložila da se prema apelantu mjera pritvora odredi zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) i c) ZKP BiH.

4. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva istaknuto je da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela za koje se osnovano tereti sud utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora. Iz navedenih dokaza sud utvrdio da je apelant, zaposlen kao komandir u Graničnoj policiji BiH sa sjedištem u Zvorniku u martu 2013. godine zloupotrijebio svoj položaj i ovlaštenje na način da je savjetovao osumnjičenog S.P. kako da ubijedi R.G., vlasnika autoservisa „Gavrić“ d.o.o. Karakaj, da će mu S.P. omogućiti da dobije posao na raspisanom tenderu kao proizvodžač pravnog lica „UNITRADE“ iz Ljubuškog, za servisiranje službenih vozila JGP Zvornik, a da mu R.G. zauzvrat da novčani iznos od 1500,00 EURA. Gavrić je pristao te je navedeni iznos plaćao u mjesečnim „tranšama“ u iznosu od 600,00 KM osumnjičenom S.P. koji je polovinu „tranše“ davao osumnjičenom Jukiću. Nadalje je sud iz dostavljenih dokaza utvrdio da je apelant u periodu od 11. decembra 2012. godine do 10. juna 2013. godine koristeći poziciju komandira imao svoje vođe sektora „od povjerenja“ kojima je prećutno odobravao njihovu saradnju sa krijumčarima znajući da za to dobijaju novčane naknade.

5. U pogledu prigovora odbrane da nisu imali priliku izvršiti uvid u dokaze jer su im dostavljeni pred sami početak ročišta za razmatranje prijedloga o određivanju pritvora, Sud BiH je naveo da u smislu odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKP BiH branitelj ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom izuzev ako se na taj način može dovesti u opasnost cilj istrage što je diskreciona ocjena tužioca. Također iz stava 2. navedenog člana proizlazi da tužilac nije dužan da odbrani dostavlja dokaze, već da dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora uz prijedlog za određivanje pritvora dostavlja sudiji za predhodni postupak o čemu se obavještava branitelj, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Sud je podsjetio da postupanje po prijedlogu za određivanje pritvora zahtijeva hitnost i da je nužno poduzeti sve potrebne korake kako bi se ispoštovali zakonski rokovi, a odbrana u svakom slučaju može eventualnim podnošenjem žalbe osporavati osnovanu sumnju koju je sud utvrdio na osnovu doastavljenih dokaza Tužilaštva.

6. Nadalje je sud našao osnovanim prijedlog Tužilaštva u odnosu na postojanje posebnih razloga za određivanje pritvora iz tačke b) člana 132. ZKP BiH u odnosu na apelanta. Istaknuto je da priroda predmetnih krivičnih djela podrazumjeva postojanje dobro organizovane i komunikacijski povezane mreže osoba uz čiju bi pomoć osumnjičeni mogli lako stupiti u kontakt sa drugim saučesnicima, kako onim koji su poznati tako i drugim, neidentifikovanim saučesnicima. Prema tome, po mišljenju suda ukoliko bi se apelant i osumnjičeni S.P. našli na slobodi, oni bi bili u mogućnosti stupiti u kontakt sa drugim saučesnicima, te tako odgovarati i usklađivati svoje odbrane i na taj način ometati krivični postupak, uticajem na svjedoke i saučesnike. Ukazano je da je apelant prvi nadređeni svim upolsenicima JGP Zvornik, bilo da su saučesnici (vođe sektora) ili svjedoci (drugi uposlenici koji imaju saznanja o izvršenju predmetnih krivičnih djela od strane osumnjičenih), te da postoji realna opasnost da bi ukoliko bi se našao na slobodi mogao uticati na iste na način da im prijete otkazom, disciplinskim postupkom ili ucjenom, što bi za posljedicu moglo imati davanja netačnih ili nepotpunih iskaza od strane osumnjičenih/svjedoka a sve u cilju vlastite zaštite.

7. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da iz stanja spisa proizlazi da je sud dokaze na kojima se temelji prijedlog za određivanje pritvora primio neposredno prije ročišta i iste odmah dostavio braniocima, kao što je i prijedlog za određivanje pritvora braniocima poslan putem faksa, a neposredno nakon što je isti zaprimljen u Sud.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 011702 13 Kv 3 od 9. jula 2013. godine odbijen je prijedlog Tužilaštva od 4. jula 2013. godine za produženje mjere pritvora prema apelantu. Apelantu je ukinut pritvor određen rješenjem Suda BiH od 11. juna 2013. godine i određeno da se odmah pusti na slobodu. Apelantu je izrečena mjera zabrane-zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKP BiH, zabranjeno je izdavanje novih putnih isprava apelantu kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice koje mjere će izvršiti Granična policija Bosne i Hercegovine na način da će obezbjediti unošenje ove zabrane u glavni centar za obradu podataka. Određena je i zabrana sastajanja sa određenim osobama iz člana 126. a. stav 1. tačka c) ZKP BiH. Također je određena i obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu iz člana 126. a stav 1. tačka d) ZKP BiH.

9. Protv prvostepenog rješenja žalbu je podnijelo Tužilaštvo koju je Sud BiH rješenjem broj S1 2 K 011702 13 Kž od 16. jula 2013. godine uvažilo pa je rješenje Suda BiH od 9. jula 2013. godine preinačeno tako što je apelantu određen pritvor koji po predmetnom rješenju može trajati najduže dva mjeseca s tim da se pritvor počinje računati od dana kada apelant bude lišen slobode.

10. U obrazloženu rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o jednoj veoma složenoj istrazi koja se vodi zbog većeg broja krivičnih djela u čije je izvršenje kako se osnovano sumnja bio uključen veći broj lica i to lica koja su kao i apelant i osumnjičeni S.P. u ovom predmetu uposlenici Granične policije BiH i to osobe koje su po svojim funkcijama u visokoj hijerarhijskoj strukturi. Nadalje je navedeno da se istraga nalazi u relativno ranoj fazi kada Tužilaštvo aktivno preduzima radnje u cilju obezbjeđenja dokaza i planira saslušati određen broj svjedoka, uposlenika JGP Zvornik, te vlasnika i uposlenika objekta u kojem su se odvijali sastanci uposlenika Granične policije sa licima koja su vršila krijumčarenje i koji po ocjeni Tužilaštva mogu imati relevantna saznanja o predmetnim događajima. Imajući u vidu navedeno po ocjeni Apelacionog vijeća preuranjen je zaključak prvostepenog vijeća da opasnost od uticaja na svjedoke ili saučesnike nije takvog intenziteta da bi opravdala opstojnost mjere protvora kao najstrožije mjere za osiguranje uspješnog vođenja krivičnog postupka.

11. Navedeno je da Tužilaštvo još uvijek nije uspjelo obezbjediti sve dokaze, te da sve okolnosti, koje su obrazložene u rješenju, na strani osumnjičenih imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnih rizika da će oni boravkom na slobodi, ometati dalji tok istrage uticajem na potencijalne svjedoke i saučesnike čije saslušanje tek treba obaviti. Po ocjeni vijeća Tužilašto je navedeno učinilo realnim i vjerovatnim, te da izrečene mjere zabrane nisu adekvatne da bi osigurale nesmetano vođenje i okončanje predmetne istrage.

12. Prema tome, kako bi se Tužilaštvu omogućilo da započetu istragu uspješno provede do kraja, te da u tom cilju preduzme planirane istražne radnje kao što je vještačenje, čiji rezultati nesumljivo mogu dovesti do novih dokaza i tragova koje će trebati osigurati, tako i saslušanje svjedoka ili potencijalnih saučesnika poput vođa smjena ili vlasnika objekta u kojem su obavljani dogovori o kriminalnim aktivnostima, čija saznanja o predmetnim događajima mogu biti ključna za uspješno okončanje predmetne istrage, po mišljenju Apelacionog vijeća pritvor je jedina mjera kojom se može ostvariti svrha zbog koje je određen.

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. c) i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Smatra da su protivzakonita obrazloženja osporenih rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje na strani apelanta. Ističe da je odbrana predočila sudu da joj od strane Tužilaštva BiH sve do ročišta za određivanje pritvora nije dostavljen dokazni materijal na kome je taj prijedlog zasnovan čime je po mišljenju apelanta povrijeđeno njegovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 2. Evrospke konvencije. Ističe da je nepravilan stav Suda BiH o postojanju koluzione opasnosti kao osnova za pritvor. Smatra da takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utiče na svjedoke već se odluka Suda BiH zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog evetualne istrage protiv drugih osumnjičenih. Navodi da je protivzakonito da se sud u obrazloženju rješenja bavi utvrđivanjem postojanja osnovane sumnje na strani apelanta i za navodno posredovanje u disciplinskom postupku protiv policajca F. O. iako se za to ne tereti od strane Tužilaštva. Po mišljenju apelanta tako postupanje suda ima karakter prekoračenja optužbe čime je prekršena odredba člana 5. stav 2. Evropske konvencije jer apelant nije obaviješten o svim optužbama protiv njega.

14. U dopuni apelacije apelant navodi da je u skladu sa rješenjem Suda BiH od 9. jula 2013. godine pušten na slobodu 9. jula 2013. godine, te da je ponovo pritvoren 17. jula 2013. godine u skladu sa rješenjem Suda BiH od 16. jula 2013. godine. Smatra da je više nego paušalan zaključak Suda BiH da postoji opasnost od uticaja apelanta na svjedoke i druge osumnjičene iz razlogao što je apelant bio komandir i neposredno nadređeni svim uposlenicima JGP Zvornik. Ističe da Sud BiH pogrešno tumači odluku Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 jer upravo ta odluka zahtijeva konkretizovane razloge za tvrdnju da bi osumnjičeni vršio bilo kakav uticaj na svjedoke i druge osumnjičene što nije konkretan slučaj.

15. U svom odgovoru na apelaciju od 22. jula 2013. godine Sud BiH je u odnosu na navode apelanta da iz osporenih rješenja nije vidljivo za koja se od navedenih krivičnih djela apelant tereti bitno napomenuti da se predmet nalazi u ranoj fazi istrage, te da nije bilo nužno niti moguće u ovoj fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru, a ne krivici osumnjičenih opisati precizno pojedinačne radnje svih osumnjičenih kao i izvršena krivična djela.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

17. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva propisanih „nacionalnim pravom“ odnosno ZKP-om BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Nadalje prema stavu Evropskog suda za ljudska prava opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

19. Nesporno je da je u ovom slučaju mjera pritvora određena apelantu na temelju odredaba ZKP BiH, koji u odredbi člana 132. stav 1. b) propisuje da ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo BiH uz prijedlog za određivanje pritvora Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant učestvovao u inkriminisanim radnjama zbog čega se osnovano sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Dakle u smislu navedene zakonske odredbe utvrđeno je postojanje općeg uslova za određivanje pritvora. U pogledu posebnih uslova, Sud BiH je naveo da postoji postoji realna opasnost da bi apelant ukoliko bi se našao na slobodi mogao uticati na saučesnike i svjedoke na način da im prijeti otkazom, disciplinskim postupkom ili ucjenom što bi za posljedicu moglo imati davanje netačnih ili nepotpunih iskaza od strane osumnjičenih/svjedoka a sve u cilju vlastite zaštite.

20. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu pritvor produžavan osporenim rješenjima zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Pri tome je Sud BiH u osporenim odlukama dao jasna i detaljna obrazloženja o postojanju osnovane sumnje kao opšteg osnova za određivanje i produženje pritvora protiv apelanta kao i postojanje posebnih razloga za određivanje i produženje pritvora.

21. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP BiH, Sud BiH je prilikom određivanja i produženja ove mjere detaljno i jasno obrazložio. Pri tome je Sud BiH prilikom određivanja i produženja pritvora prema apelantu razmotrao i mogućnost izricanja blaže mjere obezbjeđivanja prisustva apelanta u daljem toku krivičnog postupka. Međutim, Sud BiH je našao da samo mjera pritvora može osigurati prisustvo apelanta radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo i ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi uticajem na svjedoke mogao ometati krivični postupak ili da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložio razloge za određivanje i produženje pritvora apelantu koje obrazloženje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKPBiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na apelantovu štetu, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno razloge koji opravdavaju određivanje i produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu da je ova mjera neophodna i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, proizlazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode, odnosno produženje pritvora apelantu bilo arbitrarno.

23. U pogledu navoda apelanta da se osporenim rješenjima tereti za krivična djela za koja ga Tužilaštvo ne tereti Ustavni sud upućuje na odgovor Suda BiH kojim se ukazuje da u fazi postupka u kojoj se odlučuje o pritvoru, a ne krivici apelanta, nije moguće precizno opisati pojedinačne radnje svih osumnjičenih uključujući i apelanta i izvršena krivična djela. Stoga po mišljenju Ustavnog suda nisu prekršeni standardi iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije jer se u ovoj fazi istrage utvrđivalo samo postojanje osnovane sumnje kao nižeg stepena izvjesnosti i uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od strane apelanta, a koji se zahtjeva za određivanje mjere pritvora u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati prilikom potvrđivanja optužnice. Prema tome u ovoj fazi postupka se ne može govoriti o „prekoračenju optužbe“ kako to apelant navodi u apelaciji.

24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 2 Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije preuranjena.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/13 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio