Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2825/10 (V. I. i A. Z.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2825/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2825/10, rješavajući apelaciju Vjekoslava Ivankovića i Antonija Zelenike na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjekoslava Ivankovića i Antonija Zelenike podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 021117 09 Gži od 12. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vjekoslav Ivanković i Antonijo Zelenika (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), iz Mostara, koje zastupa ZOU Sesar –Ćurić- Miletić iz Mostara, podnijeli su 8. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 021117 09 Gži od 12. maja 2010. godine.

2. Apelanti i Franjo Cvitković su kao tražioci izvršenja podnijeli su prijedlog za izvršenje protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi realizacije novčanog potraživanja iz radnog odnosa u iznosu od 35.568,00 KM na osnovu izvršne isprave presude Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 021117 03 od 25. maja 2007. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-

07-00 1047 od 17. septembra 2007. godine.

3. Podnesenim prijedlogom apelanti su tražili da sud dozvoli, a zatim i provede, izvršenje kojim se nalaže izvršeniku da apelantima na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 35.568,00 KM, odnosno pojedinačne iznose precizirane za svakog tražioca izvršenja ponaosob, sa pripadajućim doprinosima i porezima na plaću i u vezi sa plaćom počevši do 1. maja 1999. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe tj. 17. septembra 1999. godine do konačne isplate. Zatim je traženo da se nalaži izvšeniku da apelantima isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM, kao i troškove izvršenja, sve u roku od osam dana od dana primitka rješenja o izvršenja. Apelanti su tražili da se dozvoli izvršenje na novčanim sredstvima koja se vode na žiro računima Ministarstva financija HNŽ-Mostar koji se vode kod poslovnih banaka preciznije označenih u prijedlogu, tako što se nalaže navedenim bankama da izvršna sredstva prenesu sa računa izvršenika na žiro račun apelanata i Franje Cvitkovića

4. Općinski sud je rješenjem broj 58 0 P 021117 07 I od 8. januara 2008. godine odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika.

5. Nadalje, Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 021117 07 I od 5. septembra 2008. godine odbijen je prigovor izvršenika. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da izvršenik smatra da je pobijano rješenje nezakonito jer je u suprotnosti sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK („Službene novine HNK“ broj 8/06 od 6. novembra 2006. godine). Razmatrajući ove prigovore Općinski sud je iste ocijenio neosnovanim ističući da bi se prema odredbama tog zakona izvršenje pravosnažne sudske odluke odložilo za osam godina, što bi bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz član 1/2 Ustava BiH i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6. stav l. za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da je takav stav zauzeo i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u brojnim odlukama kao što je, na primjer, Odluka Ustavnog suda broj AP-969/04 od 23. marta 2005. godine, zbog čega je sud prigovor izvršenika u pogledu primjene ovog Zakona odbio kao neosnovan. Navedeno je da je neosnovan i izvršenikov prigovor da je rješenje o izvršenju u suprotnosti sa Zakonom o doprinosima. Dalje se navodi da neosnovano izvršenik ističe da fizičke osobe sada apelanti - tražitelji izvršenja ne mogu vršiti potraživanja na osnovu doprinosa i poreza na plaće i u vezi sa plaćom pri čemu se Osnovni sud pozvao i na odluku Ustavnog suda BIH br. AP 311/04 prema kojoj obveznici osiguranja mogu vršiti potraživanje prema poslodavcu. Imajući u vidu naprijed navedeno Osnovni sud je primjenom čl., 47. i 49. stav 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH odbio prigovor izvršenika.

6. Apelanti su zatim podnijeli dopunu prijedloga za izvršenje radi novčanog potraživanja na osnovu istih izvršnih isprava - presude Općinskog suda od 25. maja 2007. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda od 17. septembra 2007. godine. Ovom dopunom pored navedenih iznosa koji su naprijed upisani i koji su odobreni rješenjem broj 58 0 P 021117 07 I od 8. januara 2008. godine u skladu sa naprijed naznačenim pravomoćnim presudama apelanti su predlažili da se dozvoli i naloži izvršeniku da apelantima isplati i iznose vezano za pripadajuće doprinose i poreze na plaću do 1. maja 1999. godine u iznosima preciziranim pojedinačno za apelante i Franju Cvitković sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana podnošenja tužbe tj. 17. septembra 1999. godine do konačne isplate. Nadalje se navodi da je izvršenik dužan apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 500, 00 KM. kao i troškoveizvršenja, sve u roku od osam dana od dana primitka rješenja o izvršenju. Predložili su da sud dozvoli izvršenje na identičan način kako je to odredio u rješenje od 8. januara 2008. godine (na novčanim sredstvima izvršenika, prenosom na žiro račun apelanata ).

7. Općinski sud je na osnovu naprijed navedene dopune odredio predloženo izvršenje svojim riješenjem broj I -021117/07 od 12. novembra 2008. godine, na način da je ponovo dozvolio izvršenje potraživanja koja su bila predmet prvobitnog rješenja o dozvoli izvršenju ali i potraživanja koja se odnose na pripadajuće doprinose i poreze na plaću u preciziranim iznosima za apelante i Franju Cvitkovića,

8. Na navedeno izvršno rješenje se žalio izvršenik, pa je Općinski sud Rješenjem broj 58 0 P 021117 07 I od 23. marta 2009. godine prigovor izvršenika djelomično usvojio, stavio van snage rješenje o izvršenju od 12. novembra 2008. godine i ukinuo provedene radnje - u dijelu kojim je dozvoljeno izvršenje na ime neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 35.568,00 KM, odnosno u pojedinačnim iznosima preciziranim za svakog tražioca izvršenja ponaosob, te u dijelu u kojem su određeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM. U ostalom dijelu prigovor izvršenika je odbijen kao neosnovan.

9. Naime, uvidom u predmet Općinski sud je utvrdio da je rješenjem o izvršenju donesenim povodom dopune prijedloga broj I 021117/07 od 12. novembra 2008. godine određeno izvršenje i u dijelu u kojem je već provedeno izvršenje po rješenju o izvršenju od 8. januara 2008. godine, a koje se odnosilo na izvršenje na ime neisplaćenih plaća za ukupan iznos od 35.568,00 KM, odnosno u pojedinačnim iznosima preciziranim za svakog tražioca izvršenja kao i u dijelu određenih troškovi parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM. Dalje se navodi da je izvršenikov dužnik Raiffeisen banka obavijestila Općinski sud da je predmetno rješenje o izvršenju od 8. januara 2008. godine izvršeno u cijelosti, a što ne osporavaju ni apelanti, pa je sud prigovor izvršenika da je dva puta dozvoljeno isto izvršenje usvojio i u ovom dijelu rješenje o izvršenju od 12. novembra 2008. godine stavio van snage i ukinuo provedene radnje.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 021117 09 Gži od 12. maja 2010. godine, kojim je odlučivano o žalbi izvršenika na rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 021117 07 I od 5. septembra 2008. godine 23. marta 2009. godine, žalba izršenika izjavljena na prvostepeno rješenje broj 58 0 P 021117 07 I od 5. septembra 2008. godine (o odbijanju prigovora izvršenika donesenog povodom prvobitnog rješena o izvršenju) je uvažena, pobijano rješenje preinačeno, na način da se prigovor izvršenika usvaja, rješenje o izvršenju broj 58 0 P 021117 071 od 8. januara 2008. godine stavlja van snage u dijelu u kojem je dozvoljeno izvršenje radi isplate pripadajućih doprinosa i poreza na plaće i u vezi s plaćom sa zateznom kamatom od 17. septembar 1999. godine, u tom dijelu ukidaju provedene izvršene radnje i prijedlog za uzvršenje odbija kao neosnovan. Istim rješenjem žalba izvršenika izjavljena na prvostepeno rješenje broj 58 0 P 021117 07 I od 23. marta 2009. godine (doneseno o prigovoru izvršenika na rješenje doneseno povodom dopune prijedloga) je uvažena, pobijano rješenje preinačeno na način da se prigovor izvršenika usvaja, rješenje o izvršenju broj 58 0 P 021117 07 I od 12. novembra 2008. godine (doneseno povodom dopune prijedloga) stavlja van snage, ukidaju provedene izvršne radnje i odbija kao neosnovan prijedlog za dopunu izvršenja radi isplate pripadajućih doprinosa i poreza na plaću i u svezi s plaćom sa zateznom kamatom od 17. septembra 1999. godine.

11. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno naveo da izvršni sud nije ovlašten da cijeni pravilnost i zakonitost izvšne isprave, već je dužan da izvršenje provede u okviru sadržaja izvršne isprave. Zbog toga se neosnovano u prigovorima, a kasnije i žalbi izvršenika ističe da presuda, temeljem koje se traži izvršenje nije zakonita, jer sredstva koja se trebaju isplatiti apelantima, po osnovu neisplaćenih doprinosa i poreza na plaće nisu njihova sredstva, već sredstva određenih fondova, pa sud u tom dijelu predloženo izvršenje nije mogao dozvoliti. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je zaključio da izvršna isprava nije bila podobna za izvršenje u dijelu u kojem je zatražena isplata pripadajućih doprinosa i poreza na plaće i u vezi s plaćom, jer u izvršnoj ispravi nije naveden iznos koji se po tom osnovu treba isplatiti apelantima niti su određeni elementi na temelju kojih se porez i doprinos na plaće može obračunati. Kantonalni sud dalje navodi da je izvršni sud, kod provođenja izvršenja, vezan za izreku izvršne isprave, a ne za njeno obrazloženje, pa kako presuda nije bila dovoljno određena u pogledu dosuđenog poreza i doprinosa na plaće, izvršni sud nije imao pravne mogućnosti da navedene nedostatke otkloni, niti da sam utvrdi visinu doprinosa i poreza na plaće i u vezi sa plaćom. Da bi po tom osnovu ostvario svoje potraživanje, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti trebali da ishoduju novu izvršnu ispravu koja treba biti potpuno jasna i određena. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pogriješio kada je po istoj izvršnoj ispravi ponovo dozvolio izvršenje rješenjem od 23. marta 2009. godine, ne čekajući da se donese odluka po žalbi izvršenika na rješenja od 5. septembra 2008. godine. Kantonalni sud navodi da se prijedlogom za dopunu izvršenja, u suštini traži izmjena rješenja prvostepenog suda od 8. januara 2008. godine i to u dijelu u kojem je dozvoljeno izvršenje radi isplate poreza i doprinosa na plaće i u vezi s neisplaćenom plaćom do 1. maja 1999 godine jer su u dopuni prijedloga navedeni za svakog apelanta obračunati iznosi poreza i doprinosa na plaće utvrđenih po vještaku financijske struke, koji je izvršio obračun po nalogu apelanata. Obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud zaključuje da prvostepeni sud prijedlog za dopunu izvršenja, zbog nepodobnosti izvršne isprave, trebao odbiti kao neosnovan, a ne ponovo dozvoliti izvršenje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 235. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

12. Apelanti su naveli da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je ovakvom sudskom odlukom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz razloga što je po već ranijim rješenjima postupljeno u cijelosti, pa bi na takav način apelantima bila pričinjena znatna šteta, a iz razloga što je u ovom postupku po ranijim rješenjima sud postupio u skladu sa zakonom i odlučio na ispravan način, odlučujući vezano za iznose isplate pripadajućih doprinosa, poreza na plaću i zatezne kamate. Apelanti smatraju da ni u kojem slučaju nije trebalo odlučivati na ovakav način, jer je upravo nižestepenim dopuštenim rješenjima ostavljeno tražiteljima izvršenja na dispoziciju tj. slobodno raspolaganje, šta će uraditi u odnosu na pripadajuće doprinose, poreze na plaće i dr. Obzirom na sve naprijed istaknuto, apelanti smatraju da bi ovakvim postupanjem te ostajanjem na snazi ovakve odluke došlo i do nastupanja pravne nesigurnosti u ovakvim i sličnim predmetima, pa apelaciji treba udovoljiti, jer je ista na zakonu zasnovana.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, dajući razloge zašto je žalbu izvršenika usvojio,i pobijana rješenja preinačio na način da je prigovore izvršenika protiv prvobitnog rješenja o izvršenju usvojio u dijelu u kojem je dozvoljeno izvršenje radi isplate pripadajućih doprinosa i poreza na plaće i u vezi s plaćom, odnosno zašto je usvojio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju od 12. novembra 2008. godine (doneseno povodom dopune prijedloga) stavio van snage i odbio kao neosnovan prijedlog za dopunu izvršenja radi isplate pripadajućih doprinosa i poreza na plaću, a takvo obrazloženje, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2825/10 (V. I. i A. Z.) | Sudska praksa | Aktio