Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2868/10 (V. M.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2868/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2868/10, rješavajući apelaciju Vesne Mulaosmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Mulaosmanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 002424 10 U od 20. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog vijeća Općine Travnik broj 01-1-01-3-2-197/10 od 18. marta 2010.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Mulaosmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnijela je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 002424 10 U od 20. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog vijeća Općine Travnik broj 01-1-01-3-2-197/10 od 18. marta 2010. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2868/10 od 12. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Općinsko vijeće Općine Travnik (u daljnjem tekstu: upravni organ) je, rješavajući o apelantičinom zahtjevu za dodjelu stana, u obnovljenom postupku, Rješenjem broj 01-1-01-3-2- 197/10 od 18. marta 2010. godine odbio apelantičin zahtjev za dodjelu stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon objave oglasa načelnika Općine Travnik za prikupljanje zahtjeva za dodjelu stana od 3. jula 2007. godine apelantičin zahtjev odbijen 18. juna 2009. godine. Apelantica je, zatim, podnijela tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 06 0 U 001505 09 U od 15. oktobra 2009. godine apelantičinu tužbu uvažio i Odluku o usvajanju liste odbačenih i odbijenih zahtjeva za dodjelu stana djelomično poništio, te predmet vratio upravnom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovnom postupku upravni organ je utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da se apelantica prijavila na objavljeni oglas za dodjelu stana i dostavila pismenu dokumentaciju koja je tražena. Zatim je sačinjen nacrt rang-liste za dodjelu stanova privatiziranih preduzeća i stanova u vlasništvu Općine koja je objavljena na oglasnoj ploči Općine Travnik s poukom o pravnom lijeku. Budući da je na nacrt rang-liste prigovor blagovremeno uložila R.M., izvršena je provjera imovine koju apelantica posjeduje. Pri toj provjeri je utvrđeno da je apelantica živjela u zajedničkom domaćinstvu sa bratom B.M. i sestrom J.M., da je njen brat 1999. godine podnio zahtjev za dobrovoljni povratak, da je kućna lista na kojoj su evidentirana imena apelantice, njenog brata i sestre izdata u svrhu donacije za obnovu porodične kuće, da je apelantica u svrhu donacije dostavila potvrdu o prosječnom ličnom dohotku i da su svi članovi njihovog porodičnog domaćinstva potpisali izjavu prema kojoj «svi članovi porodice svojim potpisom potvrđuju da su spremni da se vrate u svoju rekonstruiranu imovinu i u potpunosti napuste trenutno mjesto prebivališta». Izvedeni materijalni dokazi, kako je zaključio organ uprave, ukazuju na to da apelantica ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava za rješavanje stambenih potreba prema odredbi člana 5. stav 1. alineja 5. Pravilnika o kriterijima, načinu bodovanja i izradi rang-liste za dodjelu stanova privatiziranih preduzeća i stanova u vlasništvu Općine Travnik («Službene novine Općine Travnik» broj 13/06, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Zaključeno je da je apelantica kao član porodičnog domaćinstva svog brata B.M. stambeno pitanje riješila dodjelom zemljišta i izgradnjom porodične stambene zgrade, vlasništvo B.M., na dodijeljenom građevinskom zemljištu na način da je objekat doveden u useljivo stanje u skladu sa IMG standardima.

4. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu koji je apelantica tužbom pokrenula protiv organa uprave radi poništenja Rješenja, donio Presudu broj 06 0 U 002424 10 U od 20. maja 2010. godine kojom je tužba odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je organ uprave pravilno postupio kada je apelantičin zahtjev za dodjelu stana odbio, pri čemu je u obrazloženju dao jasne i valjane razloge o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koji su od odlučnog značaja za pravilno rješavanje konkretne upravne stvari. Naime, kako je dalje navedeno, u konkretnom slučaju je primijenjena odredba člana 5. stav 1. alineja 5. Pravilnika, kojim je propisano da se smatra da uposlenik, umirovljenik, njihov bračni drug i član porodičnog domaćinstva osobe iz člana 1. Pravilnika imaju riješeno stambeno pitanje ako su na teritoriji BiH riješili stambeno pitanje dodjelom donacije ili na drugi način, pa je u tom smislu apelantičin zahtjev za dodjelu stana na temelju člana 5. stav 1. alineja 5. Pravilnika, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno odbijen.

5. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Herccegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. U vezi sa kršenjem navedenih prava apelantica je navela pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ističući da je pogrešno uvjerenje suda da je svoje stambeno pitanje riješila dodjelom donacije. S tim u vezi je istakla da je zajedno sa bratom B.M., sestrom J.M. i roditeljima prije rata živjela u kući koja je tokom rata devastirana, te da je njen brat, a ne ona, potpisao ugovor o izvođenju radova, dobio donaciju za izgradnju objekta i preuzeo obaveze iz ugovora. Smatra da je ocjena dokaza pred organom uprave bila pogrešna i neobjektivna zbog čega je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelacije Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

10. U konkretnom slučaju, razmatrajući navode apelacije Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da ocjena dokaza od upravnog organa i redovnog suda ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, kako to apelantica tvrdi. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2868/10 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio