Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/10 (J. V.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2878/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2878/10, rješavajući apelaciju Jurgena Vehlguta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jurgena Vehlguta podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001736 od 12. maja 2010. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj P-1894/03 od 4. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jurgen Vehlgut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Mersudin Pružan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001736 od 12. maja 2010. godine i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1894/03 od 4. maja 2006. godine.

2. Apelant je 11. novembra 2003. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Envere Vehlgut (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Midhata Memića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja da je po osnovu zajedničkog sticanja stekao pravo svojine sa dijelom od ¾ na poslovnom objektu kojI je zajednički kupio sa prvotuženom. U toku trajanja postupka, po saznanju da je prvotužena predmetni poslovni prostor poklonila drugotuženom, apelant je podneskom od 7. septembra 2004. godine proširio tužbu na drugotuženog, istakavši alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime suvlasničkog dijela. Općinski sud je Presudom broj P-1894/03 od 4. maja 2006. godine usvojio apelantov alternativni tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženu da mu na ime suvlasničkog dijela isplati iznos od 22.212.13 KM sa kamatama i troškovima postupka od dana donošenja presude do isplate. Preko dosuđenog iznosa alternativni zahtjev je odbijen. Drugim stavom izreke presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev za utvrđenje i uknjižbu. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da poslovni objekat predstavlja bračnu tečevinu apelanta i prvotužene, da drugotuženi nije dokazao da je on svojim sredstvima izvršio renoviranje objekta, da apelant nije dokazao tvrdnje da je nabavio inventar za objekat, pa je sud kao osnov za utvrđivanje vrijedonosti imovine koju je prvotužena stekla dok je bila u braku sa apelantom uzeo građevinsku vrijednost koja, prema nalazu vještaka, iznosi 44.424,26 KM. Kako apelantu po osnovu bračne tečevine pripada ½ objekta koji je prvotužena stekla u vlasništvo u vrijeme trajanja braka, sud je udovoljio alternativnom tužbenom zahtjevu u dijelu od 22.212,13 KM u odnosu na prvotuženu, a u odnosu na drugotuženog je i ovaj zahtjev odbijen zbog nepostojanja pasivne legitimacije.

3. Apelant je 30. maja 2006. godine protiv prvostepene presude izjavio žalbu na koju su prvotužena i drugotuženi dostavili odgovor 20. juna 2006. godine.

4. Predmet je Kantonalnom sudu dostavljen na rješavanje o žalbi 11. jula 2006. godine.

5. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001736 od 12. maja 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je Kantonalni sud ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, istakavši da su u postupku utvrđene sve pravno-relevantne činjenice i na njih pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Apelant smatra da mu je u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je zatražio da mu se, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, na ime naknade nematerijalne štete isplati novčani iznos od 3.000,00 KM. S tim u vezi je istakao da je cio postupak neopravdano dugo trajao, da je Općinski sud bio dužan predmet riješiti na dva ročišta, jednom pripremnom i jednom ročištu za glavnu raspravu a da je i pored te obaveze održao četiri pripremna i dva ročišta za glavnu raspravu, zbog čega je glavna rasprava okončana gotovo tri mjeseca nakon zakonom propisanog roka. Apelant je naglasio da je Općinski sud a naročito Kantonalni sud mogao sve radnje koje su provedene u postupku preduzeti mnogo ranije i da ne postoji razumno objašnjenje za takvo ponašanje sudova u predmetu koji, po njegovom mišljenju, nije naročito složen.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na kršenje ovog prava u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku, jer je postupak na dvije sudske instance trajao više od šest godina. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po apelantovoj tužbi radi utvrđenja u kojoj je apelant postavio dva tužbena zahtjeva, glavni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i alternativni za isplatu novčanog iznosa, koji je osporenim presudama djelomično usvojen. Međutim, apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je postupak pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom trajao više od šest godina, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/10 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio