Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/10 (D. P.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3000/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3000/10, rješavajući apelaciju Damjana Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damjana Pajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 318 od 16. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-155/02 od 27. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-313/97 od 13. decembra 2001.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damjan Pajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 318 od 16. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-155/02 od 27. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-313/97 od 13. decembra 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-313/97 od 13. decembra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, apelant je obavezan da Simi Radovanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 23.000,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 1. oktobra 1996. godine do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine kupoprodajni ugovor koji je zaključio sa tužiteljem 1. aprila 1996. godine i da se tužitelj obaveže da mu vrati iznos od 25.000,00 KM uz troškove parničnog postupka. Po provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik kazina „Sidro“ u Bijeljini koji je poslovao u okviru privatnog preduzeća „Si-prom“, da su tužitelj i apelant 1. aprila 1996. godine zaključili ugovor o prodaji pokretnih stvari u kazinu za kupoprodajnu cijenu od 48.000,00 DM, da se tim ugovorom apelant obavezao isplatiti navedenu cijenu u šest jednakih rata i da je tužitelj izvršio svoju ugovorenu obavezu tako što je apelantu predao u posjed kazino sa svim pokretnim stvarima i opremom. Dalje je utvrđeno da apelant svoju obavezu isplate novčanog iznosa nije izvršio u cijelosti, jer od ugovorene cijene u iznosu od 48.000,00 DM do isticanja zadnje rate 1. oktobra 1996. godine nije isplatio tužitelju 23.000,00 DM. Osnovni sud je temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja zaključio da je zahtjev tužitelja osnovan u smislu odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da, u slučaju neispunjenja obaveze iz ugovora, tužitelj (povjerilac) ima pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da apelantov protivtužbeni zahtjev nije osnovan, te ga je kao takvog odbio.

3. Okružni sud je Presudom broj Gž-155/02 od 27. novembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti žalbe, Okružni sud je naveo da iz sadržine osporene presude proizlazi da novčani iznos iz izreke prvostepene presude predstavlja potraživanje tužitelja prema apelantu zbog neispunjenja obaveze na plaćanje kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari kazina kojeg su zaključili tužilac i apelant. Prema mišljenju Okružnog suda, bez značaja su žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogriješio kada je svojom presudom odbio protivtužbeni zahtjev za raskid ugovora, budući da je na temelju provedenih dokaza jasno utvrđeno da apelant prema tužitelju nije ispunio obavezu isplate iznosa od 23.000,00 KM i da je u ispunjenju te obaveze pao u docnju 1. oktobra 1996. godine.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 318 od 16. marta 2010. godine kojom je revizija djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda u pogledu zakonske kamate, te je presuđeno da se žalba tuženog (apelanta) djelomično usvaja i presuda Osnovnog suda preinačava u dijelu kojim je na iznos od 23.000,00 KM dosuđena zakonska kamata od 1. oktobra 1996. godine do isplate i to tako što se tuženi (apelant) obavezuje da tužitelju na iznos od 23.000,00 DM za period od 1. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine plati zateznu kamatu po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) u DM, a na iznos od 23.000,00 KM za period od 19. maja 2001. godine do konačne isplate plati zakonsku kamatu po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. Nakon što je Vrhovni sud preispitao nižestepene presude u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su pravilne, osim u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj kamati. Vrhovni sud je u tom pravcu istakao da, mada su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredaba člana 277. ZOO obavezali apelanta da tužitelju plati zateznu kamatu od dana padanja u docnju 1. oktobra 1996. godine do isplate, nepravilno su primijenili materijalno pravo kada su na iznos od 23.000,00 KM dosudili zakonsku kamatu od 1. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, jer je Zakon o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 19/01) stupio na snagu 18. maja 2001. godine, pa se i zakonska zatezna kamata na iznos od 23.000,00 KM mogla dosuditi samo od 19. maja 2001. godine do isplate. Shodno Zakonu o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 52/06) za period od 1. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine valjalo je dosuditi zateznu kamatu na iznos od 23.000,00 DM u kojoj je valuti i nastala novčana obaveza po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge po viđenju u DM. Iz tih razloga, Vrhovni sud je preinačio odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je tužitelju dosuđena zakonska kamata a u preostalom dijelu je apelantova revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena.

5. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment ovog prava. S tim u vezi je naveo da ima primjedbi na rad redovnih sudova u toku postupka suđenja i odlučivanja o žalbi, odnosno na dužinu trajanja postupka, koji je počeo 1997. godine a okončan 2008. godine. Smatra da su pobijane presude donesene uz očigledno proizvoljnu primjenu prava, jer je tužbu podnijelo fizičko lice a imovina koja je predmet ugovora o kupoprodaji je u pretežnom dijelu vlasništvo pravnog lica, zbog čega smatra da je ugovor koji je bio predmet tužbe apsolutno ništav. Apelant stoga smatra da osporene presud nemaju valjane razloge o odlučnim činjenicama jer su utemeljene na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i logične razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji koju je djelomično usvojio, preinačio drugostepenu presudu u odluci o zakonskoj kamati uz obrazloženje koje je utemeljeno na relevantnim odredbama ZOO i Zakona o visini stope zatezne kamate koje u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, u vezi sa navodima apelacije kojima apelant ukazuje na kršenje ovog prava u pogledu suđenja u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdnju o kršenju ovog prava zasniva isključivo na tvrdnji da ima primjedbi na rad sudova u toku postupka suđenja i odlučivanja o žalbi, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na tri sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim navoda koje je isticao i tokom sudskog postupka, u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/10 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio