Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/10 (T. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3093/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3093/10, rješavajući apelaciju Tatjane Kahrimanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Kahrimanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 491/09 od 28. oktobra 2009. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-
6763/99 od 25. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Kahrimanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke sa boravištem Sjedinjenim Američkim Državama, koju zastupa punomoćnik Stratimir Popović iz Prijedora, podnijela je 21. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 491/09 od 28. oktobra 2009. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05-050-02-02-6763/99 od 25. augusta 2009. godine.Apelantica je 18. februara 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio zaključenje Ugovora o otkupu stana u Banja Luci u ulici Radoja Domanovića broj 13/2 stan broj 30 ( u daljnjem tekstu: predmetni stan) između Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) i Dragice Popratin (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) do donošenja odluke o privremenoj mjeri.
2. Apelantica je 21. juna 2011. godine dostavila dopunu apelacije kojom je osporilau međuvremenu donesenu presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine.
3. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3093/10 od 25. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 05-050-02-02-6763/99 od 25. avgusta 2009. godine, donesenog u ponovnom postupku odbijen je zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ uprave analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju rješenja, utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelanticina baka Ljubica Bajić koja je umrla 13. jula 1988. godine. Također je utvrđeno da je apelantica nakon smrti svoje bake, pokrenula postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Nadalje je navedeno da je rješenjem prvostepenog organa uprave nadležnog za stambene poslove Opštine Banja Luka broj 04-372-
1143/88 od 27. juna 1989. godine, odbijen navedeni apelanticin zahtjev sa nalogom da se apelantica iseli iz predmetnog stana u roku od 30 dana, te stan preda u posjed vlasniku. Navedeno rješenje od 27. juna 1989. godine postalo je pravosnažno 12. novembra 1989. godine. Također je utvrđeno da je Odlukom Komisije za rješavanje stambenih potreba korisnika penzije opštine Banja Luka broj 02-
313/1-92 od 3. oktobra 1992. godine, apelantici dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje, te da je apelantica 14. oktobra1992. godine zaključila ugovor o privremenom korištenju stana sa SIZ stanovanja Banja Luka. Nadalje je utvrđeno da je apelantica sa svojom porodicom napustila predmetni stan tokom 1993. godine. Budući da je u toku postupka na osnovu akata nadležnih općinskih organa utvrđeno da je prije 1991. godine vođen postupak za iseljenje apelantice iz predmetnog stana jer nije udovoljeno njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, prvostepeni organ uprave je zaključio da u smislu odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) apelantica nije bila zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 30. aprila 1991. godine. S tim u vezi, prvostepeni organ uprave je naveo da je odredbom člana 14. Zakon o prestanku primjene propisano da „nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) ima pravo da se vrati u stan ukoliko je isti napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira da li je stan bio napušten ili ne i bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio, a lica koja su stanove napustila u tom periodu smatraju se izbjeglim ili raseljenim licima. Da bi podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed stana ispunio uslove da mu se vrati stan, neophodno je u postupku utvrditi da je na dan 30. april 1991. godine bio zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu čije se vraćanje zahtjeva, odnosno da je taj stan bio njegov dom iz 1991. godine. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ uprave je primjenom odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO zaključio da apelantici ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana.
5. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P 491/09 od 29. oktobra 2009. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je Ministarstvo u cijelosti prihvatilo činjenične i pravne zaključke iz prvostepenog rješenja, te je žalbu apelantice odbilo kao neosnovanu.
6. Okružni sud je u upravnom sporu po tužbi apelantice protiv rješenja Ministarstva od 28. oktobra 2009. godine, donio presudu broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine, kojom je tužba odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su nakon podnošenja zahtjeva apelantice za povrat predmetnog stana, nekoliko puta poništavana rješenja organa uprave, presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda, kojima su drugostepenom organu data jasna uputstva i smjernice za daljnje postupanje u konkretnoj upravnoj stvari. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u tim odlukama drugostepenom organu ukazivalo na primjenu odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, dakle da pravo na povrat stana ima samo lice koje je 30. aprila 1991. godine bilo zakoniti nosilac stanarskog prava, a to je lice koje se zakonito uselilo u stan na temelju ugovora o korištenju stana.Također, Okružni sud je naveo da je Ugovor o privremenom korištenju stana kojeg je apelantica zaključila 14. oktobra 1992. godine sa vlasnikom stana, a koji je priložila uz svoj zahtjev za povrat u posjed od 12. novembra 1999. godine, shodno odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene po sili zakona prestao da važi, ukazujući pri tome da je navedenom odredbom propisano da „svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi“ i to je po mišljenju Okružnog suda nesporna činjenica koja se ne može promijeniti posebnim tumačenjem privremenog ugovora, kako je to apelantica navela u tužbi. Također, Okružni sud je naveo da je u svim ranijim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda, drugostepenom organu uprave ukazano da pravo na povrat stana po odredbama čl. 14. i 17. Zakona o prestanku primjene, imaju i članovi porodičnog domaćinstva, dakle i unuci u smislu odredbe člana 6. ZSO, ukoliko su taj status imali 30. aprila 1991. godine. Okružni sud je nadalje naveo da je u konkretnom slučaju od suštinskog značaja za rješenje predmetne upravne stvari utvrđenje činjenice da li je apelantica imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje bake Ljubice Bajić kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da li je posle smrti njene bake vođen postupak između apelantice i vlasnika predmetnog stana radi prenosa stanarskog prava na apelanticu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz dokumentacije predmetnog spisa također proizlazi da je rješenjem Izvršnog odbora Skupštine opštine Banja Luka broj 03- 372-1143/08 od 10. septembra 1992. godine odbijena kao neosnovana žalba apelantice koju je izjavila protiv rješenja Opštinskog sekretarijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat za privredu) broj 04-372-1143/88 od 23. aprila 1992. godine, a kojim je odbijen apelanticin zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja Opštinskog sekretarijata za privredu broj 04-372-1143/88 od 27. juna 1989. godine. Naime, Okružni sud je također naveo da je tim rješenjem od 27. juna 1989. godine, a koje je postalo pravosnažno 12. novembra 1989. godine, naloženo apelantici da se iseli iz predmetnog stana, te stan preda u posjed SIZ-u PIO Filijala Banja Luka, jer je u toku postupka utvrđeno da apelantica u smislu odredbe člana 6. ZSO nije bila član porodičnog domaćinstva svoje umrle bake Ljubice Bajić, budući da s njom nije trajno stanovala i živjela u zajedničkom domaćinstvu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da postojanje pravosnažnog rješenja od 27. juna 1989. godine kojim je apelantici naloženo iseljenje iz predmetnog stana, a koje apelantica nije mogla izmjeniti ni u postupku pokrenutom kod nadležnog općinskog organa tokom 1992. godine, u cijelosti lišava apelanticu statusa zakonitog korisnika-lica koje ima pravo na povrat stana. Budući da iz činjenica i dokaza utvrđenih u upravnom postupku, proizlazi da apelantica nije bila zakoniti korisnik predmetnog stana na dan 30. april 1991. godine, Okružni sud je zaključio da u skladu sa odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene, apelantici nije ni mogao biti vraćen u posjed predmetni stan, a što je po mišljenju Okružnog suda, u upravnom postupku pravilno utvrđeno, te obrazloženo u osporenom aktu Ministarstva.
7. Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu za vanredno prespitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002340 09 U od 9. maja 2010. godine donio presudu broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost rješavanja konkretne upravne stvari na osnovu pravilno provedenog upravnog postupka.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH- Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama. Apelantica smatra da su osporene odluke nezakonite jer su po njenom mišljenju činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene te pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, apelantica je navela da se shodno odredbi člana 14. Zakona o prestanku primjene, obratila zahtjevom za povrat stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva svoje bake, a na osnovu činjenice faktičkog posjeda stana na dan 1. aprila 1992. godine, te da je stan od strane apelantice i njene porodice napušten u periodu od 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Na osnovu navedenog apelantica smatra da je stekla svojstvo izbjeglog lica koje u skladu sa Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, ima pravo da se vrati u posjed predmetnog stana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)
12. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, ZSO i zakona kojima su regulirana pitanja izbjeglica i raseljenih lica, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo stoga jer iz činjenica konkretnog postupka proizlazi da apelantica nije u toku postupka dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva svoje umrle bake, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da apelantica ne ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana kao zakoniti korisnik stana. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i
8. Evropske konvencije kao i prava iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Također, apelantica navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo zagarantirano Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Budući da apelantica posebno ne obrazlaže u čemu se ogleda povreda navedenog prava, međutim Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelanticini navodi i u ovom dijelu apelacije svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo zagarantirano Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić