Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3178/10 (T. P.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3178/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3178/10, rješavajući apelaciju Tomislava Papića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Papića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-

09-0000127 od 21. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu–Odjeljenje u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000 814 od 2. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Papić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vedašića, Općina Tomislavgrad, podnio je 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-09-

0000127 od 21. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu–Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 814 od 2. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 814 od 2. aprila 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi Croatia osiguranje d.d Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime naknade materijalne štete novčani iznos od 8.531,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. septembra 1999. godine do isplate te parnične troškove u iznosu od 6.924,00 KM sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da se 5. januara 1999. godine na dijelu cestovnog pravca Tomislavgrad-Oplećani, zbog propusta Davor Pranjić iz Brišnika (u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog) koji je upravljao vozilom „Mercedes 123“ dogodila prometna nezgoda u kojoj je apelant svojim motornim vozilom marke „BMW 3C sletio sa ceste, kojom prilikom je apelant pretrpio štetu na vozilu, pa traži da mu se ista naknadi. Općinski sud je nadalje naveo da je, dovodeći u vezu provedeni dokazni postupak sa postavljenim tužbenim zahtjevom, istakao da se ne može izvući zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer nije dokazano da je za prometnu nezgodu kriv osiguranik tuženog, pa u tom smislu neosnovano je tužbeni zahtjev postavljati prema tuženom. Do ovakvog zaključka sud je došao na temelju ocjene provedenog dokaznog postupka, u prvom redu ocjenjujući i analizirajući foto dokumentaciju, zatim iskaze osiguranik tuženog i iskaza samog apelanta, te analizom vještačenja vještaka prometne struke Tina Krivića i Tomislava Majića. Prema Općinskom sudu, iskazi osiguranika tuženog i apelanata uspoređeni sa dokumentacijom o uvidu na licu mjesta nisu dali sudu pouzdane podatke o tomu da se prometna nezgoda dogodila na način kako to apelant navodi u svojoj tužbi. Sud je cijenio nalaze i mišljenje navedenih vještaka, za koje je utvrdio isti sačinjeni na temelju objektivnih pokazatelja valjanih parametara utvrđenih na temelju dokumentacije, a sve to nakon neposredno provedene rekonstrukcije, na kojoj je bio prisutan vještak Krivić, odnosno uzimanja mjera direktno na mjestu za koje apelant tvrdi da je mjesto prometne nezgode. Navedeno je da kad se komparira nalaz i mišljenje obojice vještaka prometne struke sa dokumentacijom, te kad se isto dovede u vezu sa iskazima osiguranika tuženog svjedoka Pranjića i apelanta, tada nije moguće prihvatiti iskaz svjedoka Pranjića i apelanta jer iskazi ovih osoba su u direktnoj suprotnosti sa dokazima kojima je sud poklonio vjeru, a sve to iz ranije navedenih razloga. Naime, iskazima svjedoka i apelanta sud nije poklonio vjeru odnosno iste ne uzima kao pouzdane i tačne, jer pored subjektivnog uvjerenja ovih svjedoka istim iskazima nedostaje objektivizacija na licu mjesta, odnosno isti iskazi nisu ničim objektivizirani da bi kod suda proizveli efekte tačnosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti. Kako je teret dokaza na apelantu kao tužitelju, a u uvjerenju da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, Općinski sud je odlučio da odbije tužbeni zahtjev apelanta, pozivom na odredbe člana 7, 102, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-a). Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelant nije osnovan, pa je upravo iz tog razloga, a pozivom na prethodno citirane odredbe ZPP i ZOO, odlučeno kao u izreci.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-09-0000127 od 21. maja 2010. godine žalba apelanta je odbijena. Navedeno je da je Kantonalni sud cijenio konkretnu prometnu situaciju i ponašanje učesnika u prometnoj nezgodi, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka prometne struke Tomislava Majića dipl.ing., dopuna istog vještačenja, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tina Krivića i dopune istoga, te stepen poštivanja odnosno kršenja prometnih propisa u momentu nastanka nezgode. Obzirom na činjenicu koja proizlazi iz nalaza vještakâ da nije bilo kontakta između vozila „Mercedes" i „BMW", te da su oštećenja na apelantovom vozilu nastala na drugačiji način od načina navedenih u tužbi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, dajući za to valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Osim navedenog, Kantonalni sud nalazi da se u žalbi ne navodi ništa novo što bi utjecalo na donošenje drugačije odluke u ovom predmetu, pa ne stoji niti jedan žalbeni prigovor apelanta. Kantonalni sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo, a nije napravljena niti jedna povreda odredaba parničnog postupka na koju Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti. Radi iznijetog, na osnovu člana 226. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci odluke.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su razlozi drugostepene presude u potpunoj protivnosti s činjenicama utvrđenim u prvostepenom postupku, kao i s nespornim činjenicama, što presudu čini nerazumljivom i zbog čega se nije mogla ispitati, čime je drugostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 240. stav 1. tač. l u svezi s članom 209. ZPP. Apelant smatra da sud u toku postupka nije primijenio odnosno nepravilno primijenio odredbe ovog zakona, a što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. On navodi da presude nemaju valjanih razloga o nekim pravno relevantnim činjenicama i okolnostima za rješavanje ove pravne stvari, a da su druge nejasne i nepotpune. Apelant izražava i dalje sumnju u objektivnost i istinitost nalaza vještaka (pogotovo nalaza vještaka Majića), koji je opovrgnuo svoje ranije nalaze, koji se temelje na izjavama učesnika prometne nezgode i materijalnim pokazateljima i obavljenoj rekonstrukciji. Apelant, dakle, smatra da je sud temeljem provedenih dokaza trebalo usvojiti njegov tužbeni zahtjev jer su pravni osnov kao i sama visina pričinjene štete u prometnoj nezgodi dokazani.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, dajući iscrpne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnog prava (ZOO i ZPP) . Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili i primjedbe koje je apelant imao na nalaz vještaka te dali razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3178/10 (T. P.) | Sudska praksa | Aktio