Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3334/10 (G. R., M. K., V. D., B. R., Z. Đ., R. A., G. J. i drugi)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Neovlašteno lice
- Prava iz radnog odnosa
- Upravni spor
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3334/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. listopada 2013. godine, u predmetu broj AP-3334/10, rješavajući apelaciju Gojka Radivojca i dr. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 5. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Radivojca, Milenka Kobasa, Vinka Dukića, Boška Radulja, Zorane Đukić, Radeta Aleksića, Gorana Jurišića (za oca Mladena), Ranka Kondića, Duška Mrđe, Rajka Šalabalije, Milenka Topića, Dušana Grujičića, Bosiljke Radić, Gordane Torbica, Drage Uzelca, Gordane Uzelac, Zorana Pecalja i Živka Jugovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002678 10 Uvp od 6. srpnja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002678 10 U od 7. srpnja 2010. godine, Rješenja Ministarstva financija – Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-1/10 od 29. siječnja 2010. godine i Zaključka Porezne uprave Republike Srpske, Područni centar Prijedor broj 06/1.03/0702- 302/05 od 18. studenog 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Reljić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002678 10 Uvp od 6. srpnja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002678 10 U od 7. srpnja 2010. godine, Rješenja Ministarstva financija – Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-1/10 od 29. siječnja 2010. godine i Zaključka Porezne uprave Republike Srpske, Područni centar Prijedor broj 06/1.03/0702-302/05 od 18. studenog 2008. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Radivojac, Milenko Kobas, Vinko Dukić, Boško Radulj, Zorana Đukić, Rade Aleksić, Goran Jurišić (za oca Mladena), Ranko Kondić, Duško Mrđa, Rajko Šalabalija, Milenko Topić, Dušan Grujičić, Bosiljka Radić, Gordana Torbica, Drago Uzelac, Gordana Uzelac, Zoran Pecalj i Živko Jugović, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, Omarske, odnosno, Ljubije, koje zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banja Luka i apelantica Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijeli su 31. srpnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002678 10 U od 7. srpnja 2010. godine, Rješenja Ministarstva financija – Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ured) broj 06.05/II-450-1/10 od 29. siječnja 2010. godine i Zaključka Porezne uprave – Područnog centra Prijedor (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 06/1.03/0702-302/05 od 18. studenog 2008. godine. Apelanti i apelantica su tijekom postupka pred Ustavnim sudom osporili i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 002678 10 Uvp od 6. srpnja 2011. godine. Apelanti i apelantica su u periodu od svibnja 2011. godine do kolovoza 2013. godine u četiri navrata dopunjavali apelaciju. Ustavni sud zatražio je od zastupnika da precizira ko su apelanti u postupku, te da dostavi punomoći za zastupanje, koji je postupio po traženom, s tim da za apelanticu nije dostavio punomoć za zastupanje.
2. Zaključkom Porezne uprave broj 06/1.03/0702-302/05 od 18. studenog 2008. godine, u ponovnom postupku, protiv kojeg je odbijena žalba Rješenjem Ureda broj 06.05/II-450-1/10 od 29. siječnja 2010. godine, odbačen je zahtjev otpuštenih djelatnika d.o.o „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor za pokretanje postupka prinudne naplate doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. U obrazloženju zaključka Porezna uprava je navela da su otpušteni djelatnici podnijeli zahtjev 1. ožujka 2005. godine, da je porezni obveznik 15. prosinca 2005. godine ispunio sve obveze na ime doprinosa po rješenju od 23. ožujka 2004. godine. Kako ne postoji drugo rješenje o nalogu plaćanja obveza to ne postoji zakonski osnov za pokretanje postupka prinudne naplate.
3. Odlučujući o tužbi apelanata Okružni sud donio je Presudu broj 11 0 U 002678 10 U od 7. srpnja 2010. godine kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu.
4. Odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje naprijed navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud donio je Presudu broj 11 0 U 002678 10 Uvp od 6. srpnja 2011. godine, kojom je zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da apelanti ne ukazuju koje rješenje u pogledu uplate doprinosa nije izvršeno da bi na taj način ostvarili pravo na mirovinu. Njihovo uopćeno pozivanje na donošenje rješenja kojim bi se poslodavac obvezao na uplatu doprinosa za neisplaćene plaće za određeni period nije moguće ostvariti u upravnom postupku nego u radnom sporu u parnici. U tom smislu ne može se prihvatiti kao dokaz rješenje inspektora rada od 17. prosinca 2004. godine, jer je navedenim rješenjem ukazano poslodavcu na povrede odredaba Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora koje se odnose na neisplaćene plaće, neisplaćene doprinose i dr. i naloženo poslodavcu da ukloni te nepravilnosti. Inspektor rada nije nadležan da utvrđuje pravo svakog pojedinačnog djelatnika na isplatu plaće, a djelatnik sukladno članku 105. stavak 1. Zakona o radu može podnijeti tužbu sudu radi zaštite svojih prava. 5. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo iz članka 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti u suštini nalaze u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnih prava.
6. U dopuni apelacije kojom je dostavljena presuda Vrhovnog suda apelanti u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U ostalim dopunama apelacije apelanti ponavljaju navode iz apelacije, odnosno dopune ove apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za navode apelanata o kršenju njihovih ustavnih prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, prava na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na zlouporabu prava iz članka 17. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Nadalje, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticu Radmilu Reljić Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
12. U smislu članka 19. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ako podnositelj apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti punomoć za zastupanje u pisanom obliku. Ustavni sud konstatira da Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banja Luka nije dostavilo punomoć za zastupanje apelanatice Radmile Reljić uz apelaciju, niti je naknadno na traženje Ustavnog suda, dostavilo punomoć. Ustavni sud stoga zaključuje da je apelaciju u ime apelanatice Radmile Reljić podnijela neovlaštena osoba.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić