Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3342/10 (R. B.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3342/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3342/10, rješavajući apelaciju Remzije Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Remzije Bukvića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000102 od 25. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000643 od 5.
novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000 175 od 26. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Remzija Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 31. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000102 od 25. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0- Gž-08-000643 od 5. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 175 od 26. juna 2008. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 068-2-P-07-000 175 od 26. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, obavezao „Kapis“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 878,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev o 22. februara 2005. godine do isplate i da mu uplati doprinose za PIO za isti taj period. Višak tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio utvrđenje da je diskriminisan od tuženog u ostvarenju prava na rad, da se tuženom naloži da ga vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao do 1993. godine i da mu se isplate plaće za period od 1. augusta 1993. godine do juna 2007. godine je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao nespornu činjenicu da je apelant bio uposlenik tuženog do 31. jula 1993. godine i da je Komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu utvrdila da apelant ispunjava uvjete za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla. Budući da se apelant tuženom obratio 1. decembra 1999. godine, priznato mu je pravo na plaću od tog datuma, zaključno sa 5. majem 2000. godine, kada mu je radni odnos prestao po sili zakona, jer ga tuženi nije pozvao na rad. Visina plaće zbog čekanja posla utvrđena je u visini od 35% osnovne plaće koju bi zaradio da je radio prema Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području Općine Livno. Preostali dio tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio kao neosnovan, ocjenjujući da tuženi nije dužan apelanta vratiti na radno mjesto koje je obavljao do 1993. godine, niti mu isplatiti plaće za period u kojem nije radio.
3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, donio Presudu broj 010-0-Gž-08- 000643 od 5. novembra 2008. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da apelantova žalba nije osnovana imajući u vidu nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelantu utvrđen status uposlenika na čekanju posla, da ga tuženi nije pozvao na posao i da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. S tim u vezi ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu iz člana 143. stav 1. Zakona o radu, budući da mu je priznat radnopravni status i prava koja proizlaze za vrijeme čekanja posla.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000102 od 25. maja 2010. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u dijelu u kome je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće od 1. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine i za uplatu doprinosa iz radnog odnosa u istom periodu, tako da je apelantu za navedeni period dosuđena naknada plaća u ukupnom iznosu od 12.165,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. februara 2005. godine do isplate, te je tuženi obavezan da za apelanta kod Fonda PIO Mostar izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period (od 1. augusta 1993. do 1. decembra 1999. godine). U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi savjesno i brižljivo ocijenili provedene dokaze i odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane, te da apelant svoju ocjenu provedenih dokaza ne može u revizionom postupku sa uspjehom suprotstaviti slobodnoj sudijskoj ocjeni dokaza, budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, irelevantna apelantova tvrdnja da su nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili visinu plaće. Apelant je u postupku tvrdio, kako je dalje navedeno, da mu je radni odnos kod tuženog prestao 31. jula 1993. godine zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantu priznat status zaposlenika na čekanju i da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 143. Zakona o radu, te s obzirom na ovu činjenicu, nije bilo razloga utvrđivati iz kojih razloga je apelantu prestao radni odnos kod tuženog. Namjera zakonodavca je bila, kako je dalje istakao Vrhovni sud, da zakonskim putem riješi pitanje svih zaposlenih koji su iz razloga izazvanih ratom ili u vezi sa ratom prestali da rade i to pitanje je riješeno donošenjem Zakona o radu. Apelant je u zakonom propisanom roku ostvario zaštitu svog prava kada mu je kao zaposleniku koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine priznat status zaposlenika na čekanju posla i nakon prestanka radnog odnosa u ratu. Vrhovni sud je mišljenja da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je diskriminiran u ostvarenju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti i da shodno tome bude vraćen na posao iz svih navedenih razloga. S druge strane, Vrhovni sud je, preinačavajući nižestepene presude, naveo da je apelantu status zaposlenika na čekanju posla priznat temeljem odredbe iz člana 143. stav 2. Zakona o radu i da to ne znači da mu pravo na naknadu plaće pripada od podnošenja zahtjeva do prestanka radnog odnosa po sili zakona, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Ovo iz razloga što u odredbi člana 143. Zakona o radu ne postoji niti jedna naznaka koja pravi razliku između zaposlenika na čekanju posla koji to već jesu i onih za koje će se smatrati da imaju taj status. S tim u vezi slijedi da nema odredbe kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju posla, da ima ista prava kao i zaposlenik koji se po stavu 1. zatekao na čekanju. Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi, usljed pogrešne primjene navedenih odredbi, nisu apelantu dosudili naknadu plaće za sve vrijeme čekanja posla, tj. za period od 1. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, zbog čega su nižestepene presude u tom dijelu preinačene. Visina plaće za ovaj period utvrđena je prema Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno prema kojoj zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visini od 35% plaće koju bi ostvario da je radio.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Osnovni apelantov prigovor tiče se pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Smatra da su odluke nezakonite jer dokazi nisu ocijenjeni pravilno a to obrazlaže prihvatanjem od sudova činjenice da mu je radni odnos prestao po sili zakona, da tuženi nije obavezan u periodu čekanja da mu isplati punu plaću, već 35% uz istovremenu obavezu tuženog da za isti period izmiri doprinos za PIO, što je, po apelantovom mišljenju, kontradiktorno. Smatra da nije pozvan na rad kod tuženog zbog svoje nacionalne pripadnosti i da je iz istog razloga spriječen da za vrijeme čekanja posla ostvari punu plaću.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se suštinski svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presude redovnih sudova zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, preinačavajući nižestepene presude, jasno naveo i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je apelantov zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 1. augusta 1993. godine (kada mu je kod tuženog nesporno prestao radni odnos) pa do prestanka radnog odnosa po sili zakona (5. maj 2000. godine) osnovan, uz uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. S druge strane, redovni sudovi su dali jasna obrazloženja i naveli jasne razloge zbog kojih je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta odbijen kao neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na navode o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da ovaj član osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Ustavni sud ocjenjuje da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i da su apelantovi navodi u tom smislu, u prethodnim stavovima odluke, očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te su njegovi navodi o kršenju ovog prava, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić