Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3367/10 (A. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravilnik o knjigovodstvu proračuna-budžeta u Federaciji Bosne i Hercegovine (pročišćeni tekst)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3367/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3367/10, rješavajući apelaciju Arifa Demira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arifa Demira podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000050 06 U od 20. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arif Demir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 4. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000050 06 U od 20. maja 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje iseljenja apelanta i članova njegovog porodičnog domaćinstva iz stana u Sarajevu, Ulica bosanska br. 9/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke po apelaciji.
2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je Rješenjem broj 23-04/III-23-9/04 od 8. novembra 2005. godine utvrdila da je H.I. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je S.Z. (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) bila član njegovog porodičnog domaćinstva, te da apelantu, koji je predmetni stan koristio na osnovu rješenja vlasnika stana i ugovora o korištenju stana, prestaje pravo na privremeno korištenje predmetnog stana koji je dužan napustiti u roku od 15 dana. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelant 30. aprila 1991. godine stanovao na adresi u Ul. Blagoja Parovića u baraci koja je porušena, da koristi predmetni stan na osnovu rješenja vlasnika stana i ugovora o korištenju stana iz 1998. godine, pa da se, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ima tretirati kao privremeni korisnik a shodno čemu mu je naloženo da napusti predmetni stan.
3. Ministarstvo stambenih poslova je Rješenjem broj 27/02-23-21338/05 od 13.
decembra 2005. godine odbilo apelantovu žalbu na rješenje Uprave za stambena pitanja. U obrazloženju rješenja je istaknuto da iz stanja spisa proizlazi da je podnosilac zahtjeva podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana 11. januara 1999. godine putem pošte u Beogradu, da je bila član porodičnog domaćinstva I.H., njenog oca, koji je preminuo 19. oktobra 1998. godine. Na temelju uvjerenja o kretanju MUP-a Kantona Sarajevo utvrđeno je da je podnosilac zahtjeva na adresi predmetnog stana bila prijavljena od 20. juna 1984. godine, a činjenica da je bila član porodičnog domaćinstva utvrđena je na temelju potvrde „Sarajevostana“ o bodovanju predmetnog stana od 16. novembra 1987. godine. S obzirom na navedeno, pravilnim je ocijenjen stav prvostepenog organa da se predmetni stan ima vratiti podnosiocu zahtjeva za povrat stana na temelju tumačenja člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima shodno članu 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a prema kom članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na povrat stana i poslije smrti nosioca stanarskog prava u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog organa u odnosu na apelanta s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je predmetni stan koristio na osnovu Rješenja vlasnika stana broj 3978/98 od 12. oktobra 1998. godine, te Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-I-3958/98 od 15. decembra 1998. godine, pa da se, u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ima smatrati privremenim korisnikom predmetnog stana. Apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni organ propustio da utvrdi vjerodostojnost potvrde o prijemu pošiljke kod pošte u Beogradu ocijenjeni su neosnovanim. U prilog tome je istaknuto da iz zapisnika sa usmene javne rasprave održane kod Uprave za stambena pitanja 28. oktobra 2005. godine proizlazi da je voditelj postupka konstatovao da je punomoćnik podnosioca zahtjeva dostavio originalnu potvrdu o prijemu pošiljke kod pošte u Beogradu 11. januara 1999. godine. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je prvostepeni organ trebao insistirati na rješenju o ostavinskom postupku iza umrlog I.H. s obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije radilo o stanu na kojem postoji pravo vlasništva, već o vraćanju stana na kojem postoji stanarsko pravo članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000050 06 U od 20. maja 2010. godine odbio apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva za stambena pitanja. U obrazloženju presude je istaknuto da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno utvrdili da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen blagovremeno, a shodno članu 100. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Dalje, pravilnim je ocijenjen i stav upravnih organa da je podnosilac zahtjeva za povrat stana lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da je kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava predmetni stan napustila između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine. U vezi s tim ukazano je da je činjenica u pogledu zajedničkog življenja podnosioca zahtjeva za povrat i nosioca stanarskog prava, odnosno status člana porodičnog domaćinstva potpuno i pravilno utvrđena na temelju provedenih objektivnih dokaza. Pritom Kantonalni sud je istakao da činjenica da predmetni stan nije proglašen napuštenim ne znači da se na podnosioca zahtjeva ne primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima s obzirom na to da je članom 1. Uputstva o primjeni navedenog zakona („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 56/01) propisano da se lice koje je svoj stan napustilo između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatra izbjeglicom ili raseljenim licem s pravom povrata u stan, bez obzira na okolnosti pod kojim je stan napustilo. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je predmetni stan otkupio i uknjižio se kao vlasnik, pa da Uprava za stambena pitanja nije bila nadležna da odlučuje u konkretnom slučaju. U vezi s tim je istaknuto da je predmet rješavanja u konkretnom postupku bio zahtjev za povrat predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo po Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a prema kom se apelant imao smatrati privremenim korisnikom, a o odnosima nastalim zaključivanjem kupoprodajnog ugovora ne može se raspravljati u upravnom sporu, već eventualno u posebnom postupku pred nadležnim organom, odnosno sudom.
5. Prema obavještenju Uprave za stambena pitanja od 15. marta 2011. godine, apelant je 30. avgusta 2010. godine iseljen iz predmetnog stana, odnosno predmetni stan je predan u posjed podnosiocu zahtjeva.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u osporenim odlukama došlo do „proizvoljne primjene materijalnog prava i miješanja javne vlasti u njegovo pravo na poštivanje doma, povredom prava na pravično suđenje“ a s obzirom na to da je u osporenim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer predmetni stan nikad nije proglašen napuštenim, a on se u njega uselio na osnovu punovažnog akta vlasnika stana. U vezi s tim ističe i da podnosilac zahtjeva za povrat stana nije koristila stan sa nosiocem stanarskog prava, niti ga je nastavila koristiti nakon njegove smrti, kao i da je nesporno da je zasnovala svoj dom u drugoj državi s obzirom na to da se u Bosnu i Hercegovinu nije vratila nakon prestanka ratnih djejstava iako je njen otac, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u stanu živio sve do 6. oktobra 1998. godine, a njen brat N.I., kao član porodičnog domaćinstva, u pismeno ovjerenoj izjavi potvrdio da predmetni stan predaje vlasniku stana. Povreda prava na dom, po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da se zakonito uselio u predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, a zbog čega nije bilo mjesta za primjenu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer predmetni stan nikad nije proglašen napuštenim. Dalje, pošto stan nikad nije proglašen napuštenim, a u međuvremenu je i otkupljen i on je uknjižen kao vlasnik, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije mogao odlučivati organ uprave, pa slijedom navedenog da je i Kantonalni sud odluku donio kao nenadležan. Po apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju moglo se odlučivati samo pred nadležnim općinskim sudom u parničnom postupku po pitanju vlasničkopravnih odnosa. Apelant zaključuje da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom, jer je ukraćen da koristi predmetni stan koji nesporno predstavlja njegov dom, te da miješanje u njegovo pravo na dom nije u skladu sa zakonom u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Najzad, apelant je zatražio donošenje privremene mjere, ističući da predmetni stan predstavlja jedini dom za njega i njegovu porodicu, pa bi iseljenjem po njih nastupila nenadoknadiva šteta koja se ne bi mogla ispraviti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 31/901, 56/02, 24/03 i 29/03), jer predmetni stan nije proglašen napuštenim, Ustavni sud primjećuje da je članom 18b. stav 1. navedenog zakona regulisano da se ovaj zakon odnosi i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. Zakona. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje da je podnosilac zahtjeva za povrat stana lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da je kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava predmetni stan napustila između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, tj. da se smatra izbjeglicom i raseljenim licem kojem prema Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir pripada pravo da se vrati u svoj dom, a kako je propisano navedenim zakonskim odredbama.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apealntovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić