Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3410/10 (J. K.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3410/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. listopada 2013. godine, u predmetu broj AP-3410/10, rješavajući apelaciju Jelice Kolović na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelice Kolović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Mal 000 138 10 Gž od 19. srpnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Mal 000 138 08 Mal od 11. svibnja 2010. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelica Kolović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Skelana, koju zastupa Janko Ž. Nikolić, odvjetnik iz Zvornika podnijela je 5. kolovoza 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Mal 000 138 10 Gž od 19. srpnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 Mal 000 138 08 Mal od 11. svibnja 2010. godine. Apelantica je 16. kolovoza 2010. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje Presude Osnovnog suda broj 82 0 Mal 000 138 08 Mal od 11. svibnja 2010. godine.

2. Ustavni sud Odlukom broj AP-3410/10 od 7. travnja 2011. godine odbio je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 Mal 000 138 08 Mal od 11. svibnja 2010.

godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, Kompanije za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu eksport-import „Grad“ AD Srebrenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da mu apelantica na ime zakupnine isplati naknadu (u izreci presude precizirani iznosi i period), sa zakonskom zateznom kamatom, da mu apelantica preda poslovne prostorije koje se nalaze u Skelanima, ispražnjene od osoba i stvari koje je koristila na temelju zakupa, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je apelantičin protutužbeni zahtjev kojim je tražila povrat novčanih sredstava na ime plaćene zakupnine (u izreci presude naveden iznos i period) sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su tužitelj i apelantica 2. rujna 2004. godine zaključili ugovor o zakupu na određeno vrijeme (od 2. rujna 2004. godine do 31. kolovoza 2005. godine), te da se apelantica obvezala da će plaćati mjesečnu zakupninu. Apelantica je koristila poslovne prostorije i nakon isteka roka navedenog u ugovoru o zakupu u smislu Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, a tužitelj je 2. rujna 2008. godine uputio zahtjev apelantici za izmirenje obveza na ime zakupnine i iseljenje iz poslovnih prostorija zbog neizmirenja obveza, po kojem apelantica nije postupila. Sukladno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen.

5. Vezano za odbijanje apelantičinog protutužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantičini navodi da ona nije dužna plaćati zakupninu, jer su poslovne prostorije vlasništvo općine Srebrenice, zato što je između apelantice i tužitelja uspostavljen obvezno-pravni odnos na temelju ugovora o zakupu, (u zakup se može dati i tuđa stvar) a ne stvarno –pravni odnos, za koji bi bilo relevantno da li je tužitelj vlasnik poslovnih prostorija. Tužitelj je ovlašten na temelju članka 34. stavak 1. točka 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija tražiti predaju u posjed poslovne prostorije zato što apelantica ne plaća zakupninu, a činjenica što se tužitelj nalazi u likvidaciji ne sprječava ga da tuži za naplatu zakupnine i predaju u posjed poslovne prostorije, sukladno članku 74. stavak. 1. Zakona o stečajnom postupku u svezi sa člankom 16. st. 1. i 2. Zakona o likvidacionom postupku. Okružni sud je istakao da za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja nije bilo potrebno saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, jer se činjenično stanje moglo utvrditi na temelju provedenih dokaza.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica ističe da tužitelj nije vlasnik poslovnih prostorija i ne može tražiti njeno prinudno iseljenje, vlasnik je općina Srebrenica koja ju je, kao izbjeglicu, smjestila u poslovne prostorije. Apelantica ističe da je na navedeno ukazivala tijekom postupka, kao i na činjenicu da nema dugova prema tužitelju. Osim toga, redoviti sudovi primjenjuju ZOO kada je u pitanju zakupnina, a Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kada je u pitanju ugovor. Apelantica ukazuje da sudovi nisu bili neovisni i nepristrani, te da nije saslušan direktor tužitelja kao parnična stranka. Apelantica navodi da i ona nije saslušana u postupku. Apelantica ističe i da je tijekom postupka ukazivala da je otvoren postupak likvidacije nad tužiteljem, a likvidacioni upravnik ničim nije dokazao da je ova imovina ušla u likvidacionu masu. S tim u svezi sud je trebao obustaviti ovaj postupak.

7. U odgovoru u na apelaciju tužitelj je, između ostalog, naveo da nisu točni apelacioni navodi da poslovne prostorije nisu ušle u likvidacionu masu, jer suprotno proizilazi iz Rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelantičine navode u svezi odbijanja prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem direktora tužitelja kao parnične stranke, te da ona nije saslušana tijekom postupka Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovitom sudu je da ocijeni da li bi saslušanje parničnih stranaka bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz članka 6. Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). Iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja nije bilo potrebno saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, jer se činjenično stanje moglo utvrditi na temelju provedenih dokaza. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u apelaciji navela da ona nije saslušana tijekom postupka, međutim apelantica navedeno ničim nije dokazala, odnosno iz dostavljene dokumentacije ne slijedi da je apelantica na navedeno ukazivala tijekom postupka, a da su sudovi o tome propustili odlučiti. Uostalom, Ustavni sud uočava da je apelantica dostavila odgovor na tužbu u kojoj je osporila navode iz tužbe, da je podnijela protutužbeni zahtjev, te da je i u apelaciji više puta navela da je ukazivala na određene činjenice tijekom postupka. Dakle, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi argumente i dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen niti je kršenje tog principa očito u konkretnom predmetu. U odnosu na navode o nepristranosti i neovisnosti suda, Ustavni sud uočava da se radi o paušalnim navodima, bez bilo kakvog obrazloženja.

11. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, koji se odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje ovih prava, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3410/10 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio