Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3424/10 (D. R.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3424/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3424/10, rješavajući apelaciju Drage Railića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Railića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0- Rev-08-

001 157 od 20. maja 2010. godine u dijelu u kojem je postupak okončan, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Railića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0- Rev-08-

001 157 od 20. maja 2010. godine u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Railić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubije, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Ružice Topić i Nebojše Makarića iz Banja Luke, podnio je 10. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 018-0- Rev-08-001 157 od 20. maja 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-68/05 od 24. marta 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i: stavom 1. izreke presude poništene su kao nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, odluke o prigovoru apelanta i rješenje o prestanku radnog odnosa, sve preciznije označeno u presudi, koje je donio tuženi „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi); stavom 2. izreke presude obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plata za periode precizirane u presudi isplati precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose počev od desetog u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana presuđenja. Stavom 3. izreke presude obavezan je tuženi da apelantu kod Fonda PIO RS uplati doprinose za period od 12. augusta 2004. godine do 10. augusta 2006. godine dok je taj zahtjev odbijen kao neosnovan za period od 21. marta 2004. godine do 12. augusta 2004. godine zbog osnovanosti prigovora nedostatka pasivne legitimacije tuženog. Stavom 4. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant tražio da mu tuženi isplati naknade na ime regresa, ogreva i zimnice za period od 21. marta 2004. godine do 31. decembra 2006. godine. Stavom 5. odbijen je zahtjev za isplatu otpremnine i naknade štete u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom preciziranim u presudi. Stavom 6. odbačena je kao neblagovremena tužba u dijelu u kojem je apelant tražio da mu tuženi isplati neisplaćene plate, regres, zimnicu, ogrev i doprinose za PIO za period od 1. januara 1994. godine do 21. marta 2004. godine sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u izreci. Stavom 7. odbačena je tužba u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da je ugovor o radu koji je zaključen između apelanta i tuženog 16. augusta 2004. godine važio i proizvodio pravna djestva do 11. augusta 2006. godine. Stavom 8. obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi i za zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je apelant podnio predmetnu tužbu 22. aprila 2005. godine te da je u postupku pred tim sudom koji je vođen povodom navedene tužbe utvrđeno da je apelant bio uposlenik jednog od osnivača tuženog (rudnik Ljubija) počev od 1986. godine na radnom mjestu KV tesar; da je ugovorom od 30. aprila 2004. godine zaključenog između rudnika Ljubija i LNM HOLDING NV sa sjedištem na Holandskim Antilima osnovan tuženi koji je sa apelantom zaključio 16. augusta 2004. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme za isto radno mjesto ali da apelant nikada faktički nije radio po osnovu tog ugovora kao i da je apelant u međuvremenu niz godina bio na čekanju; da je apelant 29. oktobra 2004. godine odlukom tuženog broj 81-74/04 zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga dobio otkaz predmetnog ugovora o radu sa otkaznim rokom od dva mjeseca; da je apelant protiv navedene odluke podnio prigovor tuženom koji je prigovor odbio kao neosnovan kao i da je tuženi, nakon toga, objavio oglas za prijem radnika na koji se apelant nije prijavio.

4. U vezi s navedenim Osnovni sud je naveo da je članom 126. Zakona o radu RS propisano da ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Navedeno je i da je čl. 138. i 139. istog zakona propisano da poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga otkaže ugovora o radu za najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih a ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika ili ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju namjanje 10% zaposlenih radnika. Istaknuto je te da je poslodavac dužan da u pismenoj formi najkasnije 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu obavijesti savjet radnika odnosno sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, broju i kvalifikacijama radnika kojima treba prestati radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (raspoređivanje na druga radna mjesta, prekvalifikacija te mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje kod drugih poslodavaca). S tim u vezi Osnovni sud je istakao da tuženi nije dokazao koliko radnika i na kojim radnim mjestima u pojedinim radnim jedinicama su višak niti koji su to radnici niti zbog kojih razloga su novi radnici primljeni u radni odnos kod tuženog nakon otkaza rada dotadašnjim radnicima niti zašto nije ponuđena prekvalifikacija apelantu. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta za oglašavanje ništavim odluka o poništenju ugovora o radu apelantu i naknadu plaća i doprinosa za sporni period u kojem nije radio zbog nezakonitog otkaza. Suprotno tome sud je istakao da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu neisplaćenog dijela otpremnine i zahtjev za naknadu štete jer je donošenjem predmetne presude otpao zakonski osnov za isplatu otpremnine te iz razloga što apelant nije dokazao kakva i u kojoj visini mu je šteta nastala.

5. Osnovni sud je zaključio da je neblagovremena tužba u dijelu u kojem je tražena isplata plata i doprinosa i pripadajućih naknada za period od 1. januara 1994. godine do 21. marta 2004. godine budući da je ista podnesena 22. aprila 2005. godine, dakle nakon isteka prekluzivnog roka od jedne godine čije se propuštanje ogleda ne samo u gubitku prava na tužbu već i u gubitku samog prava koje je trebalo biti predmetom te zaštite. Navedeno je da je neosnovana tužba u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi pravna valjanost ugovora o radu iz 2004. godine i da je taj ugovor proizvodio pravno dejstvo do 11. augusta 2006. godine jer se isti rezultat mogao postići i tužbom za osudu na činidbu kao i zbog, kako je naveo Osnovni sud, činjenice da je apelant predmetnom tužbom tražio da sud poništi odluku o prestanku radnog odnosa čime, prema mišljenju Osnovnog suda, ne postoji apelantov pravni interes u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje važnosti ugovora u navedenom periodu. Osnovni sud je naveo i da je osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije ali samo za period do 12. augusta 2004. godine jer je do tog perioda apelant bio radnik jednog od prednika tuženog a tek od tog datuma radnik tuženog.

6. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu u Banja Luci koji je presudom broj 011-0-Ž-08-000293 od 29. augusta 2008. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u odbacujućem i odbijajućem dijelu dok je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosio na usvojeni dio tužbenog zahtjeva apelanta vezan za naknadu neisplaćene plate (stav 2. izreke) i dosuđene troškove postupka (stav 8. izreke) i predmet vratio na ponovni postupak dok je žalbu tuženog u dijelu koji se odnosi na usvojeni dio tužbenog zahtjeva apelanta vezan za poništenje akata tuženog (stav 1. izreke) i obavezu tuženog na uplatu doprinosa (dio stava 3. izreke) odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u tom dijelu a sve iz razloga preciziranih u presudi.

7. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu a reviziju tuženog uvažio i ukinuo presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u stavu 1. (usvojeni dio tužbenog zahtjeva apelanta i poništeni akti tuženog) i dijelu stava 3. ( koji se odnosio obavezu tuženog na uplatu doprinosa) i u tom dijelu vratio predmet drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovana revizija apelanta, koja je podnesena protiv odbacujućeg dijela tužbenog zahtjeva i dijela kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatu plata, regresa, zimnice i ogreva za period od 21. marta 2004. godine do 31. decembra 2006. godine i uplatu doprinosa za period od 21. marta 2004. godine do 12. augusta 2004. godine jer su u pogledu navedenih zahtjeva nižestepeni sudovi dali detaljna i argumentirana obrazloženja koja prihvata i Vrhovni sud. U pogledu usvajanja revizije tuženog, Vrhovni sud je naveo da se nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa razrješenju predmetnog spora nisu bavili pitanjem utvrđivanja viška zaposlenih radnika u odnosu na tuženog kao privredno društvo u cjelini i da nisu na taj način utvrdili da li je tuženi u odnosu na apelanta pravilno primjenio kriterije za utvrđivanje viška radnika za čijim je radom prestala potreba i da li je prijem u radni odnos novih radnika nakon otkaza apelantu u skladu sa odredbama Zakona o radu. Vrhovni sud je istakao da su zbog navedenog nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo tj. čl. 124, 125. i 126. Zakona o radu, Ugovora o osnivanju tuženog i Deklaracije o izmirenju obaveza prema zatečenim radnicima zbog čega je u dijelu preciziranom u izreci, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

8. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je pogrešno utvrđeno da je njegovo potraživanje naknade plata, naknada doprinosa za sporni period (do marta 2004. godine) zastarjelo jer se tuženi obavezao da će isplatiti sva potraživanja za radnike te da je jasno da namjera tuženog nije bila da isplati zastarjela već tekuća potraživanja. Apelant smatra da je pogrešan sav Vrhovnog suda da dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se ponište odluke o otkazu ugovora o radu i isplati doprinosa, treba vratiti na ponovni postupak i utvrditi višak radnika u odnosu na tuženog u cjelini pa onda utvrđivati osnovanost postojanja svakog konkretnog ugovora jer je prema mišljenju apelanta takvo utvrđivanje bez ikakvog reda i smisla budući da, kako smatra apelant, Vrhovni sud niti jednom zakonskom odrebom nije potkrijepio svoje stavove.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

a) Preuranjenost

10. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak o dijelu apelacije koji se odnosi na odlučenje Vrhovnog suda vezano za dio presude u u kojem je uvažio reviziju tuženog i ukinuo presudu Okružnog suda te predmet vratio na ponovni postupak tom sudu, odnosno u dijelu u kojem je odbijena revizija apelanta protiv dijela presude Okružnog suda kojim je uvažena žalba tuženog i predmet vraćen na ponovni postupak, u toku pred Osnovnim sudom (dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neisplaćene plate i dosuđene troškove postupka) i Okružnim sudom (dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje akata tuženog i uplatu doprinosa) budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Prima facie neosnovanost

13. U odnosu na dio apelacije kojom apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je riješeno o osnovanosti revizije u odnosu na dio tužbe koji je odbačen kao neblagovremen i dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen kao neosnovan a odnosio se na isplatu plata, regresa, zimnice i ogreva za period od 21. marta 2004. godine do 31. decembra 2006. godine i uplatu doprinosa za period od 21. marta 2004. godine do 12. augusta 2004. godine, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu naterijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je neosnovana revizija apelanta vezana za dio presuda nižestepenih sudova kojim je utvrđeno da je tužba apelanta u dijelu koji je preciziran u prethodnim tačkama ove odluke neblagovremena a neosnovana u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosio na isplatu plata, regresa, zimnice i ogreva za period od 21. marta 2004. godine do 31. decembra 2006. godine i uplatu doprinosa za period od 21. marta 2004. godine do 12.augusta 2004. godine pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju osporenim ovim dijelom apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3424/10 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio