Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3437/10 (D. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3437/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3437/10, rješavajući apelaciju Dragomira Krajišnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Krajišnika podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000935 07 U od 1. jula 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 11. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000935 07 U od 1. jula 2010. godine.
2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je Rješenjem broj 23/2-372-141/99 od 1. juna 2007. godine, a koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-6319/07 od 26. jula 2007. godine, odbila apelantov zahtjev za povrat stana na označenoj adresi (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava za stambena pitanja je, pored ostalog, ukazala da apelant eventualna prava po osnovu Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici broj 0-54/03 od 4. marta 2003. godine može, u slučaju da je zaključen ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana, ostvariti u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a ne u postupku vraćanja u posjed stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000935 07 U od 1. jula 2010. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da apelant nije stekao status člana porodičnog domaćinstva u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, niti je u postupku dokazao da je 30. aprila 1991. godine živio i stanovao u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Shodno navedenom, zaključeno je da su organi uprave na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da su s tim u vezi ponudili razloge s kojim je u cjelini saglasan i ovaj sud. Apelantovi navodi da se ima smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je izdržavao nju i njenog supruga, te da je po rješenju o nasljeđivanju proglašen jedinim nasljednikom na predmetnom stanu ocijenjeni su bez značaja u konkretnom postupku. Kantonalni sud je istakao da je u spis uloženo rješenje Osnovnog suda u Srebrenici od 4. marta 2003. godine kojim je apelant proglašen nasljednikom iza umrlog nosioca stanarskog prava, i to na stanarskom pravu na predmetnom stanu. Međutim, apelant u toku postupka nije dokazao činjenicu da je živio u zajedničkom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava, niti je na okolnost da je izdržavao nosioca stanarskog prava priložio ugovor o doživotnom izdržavanju, kao ni bilo koji dokaz koji bi uputio na zaključak da je predmetni stan bio njegov dom u koji ima pravo da se vrati u skladu sa članom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f),
k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u suštini se svode na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant tvrdi da su organi uprave nedovoljno utvrđivali činjenicu da je na svaki mogući način pomagao i izdržavao nosioca stanarskog prava i njenog supruga, koji su bili bolesni i nesposobni da se staraju o sebi, a što su sve potvrdili u svojim iskazima i saslušani svjedoci. Po njegovim tvrdnjama, radilo se o odnosu koji je trajao više od 15 godina i koji je predstavljao prećutni ugovor o doživotnom izdržavanju. Dalje, apelant tvrdi da je predmetni stan otkupio svojim novcem 13. marta 1992. godine, kao i da je rješenjem Osnovnog suda u Srebrenici, koje je uz apelaciju priložio, proglašen jedinim nasljednikom na predmetnom stanu a što je potpuno zanemareno. Najzad, apelant tvrdi da su mu i Kantonalni sud, kao i Ministarstvo stambenih poslova onemogućili da se izjasni o svojim navodima iz tužbe, odnosno žalbe, odnosno da bi, da je bio u prilici da učestvuje u postupcima, dokazao da je momentom uplate otkupne cijene stana, potpisivanjem ugovora o otkupu stana i stupanjem u posjed stana stekao pravo svojine na predmetnom stanu. Najzad, apelant tvrdi da nema drugi stan i da nije otkupio bilo koju drugu stambenu jedinicu, pa da mu je predmetni stan jedini dom u smislu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i nastanjivanja povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i nastanjivanja, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pritom Ustavni sud primjećuje da apelant ni uz apelaciju, kao ni u postupku pred redovnim sudovima, nije priložio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je predmetni stan otkupio, tj. da je potpisao ugovor o otkupu stana, uplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed stana a kako u apelaciji tvrdi.
9. Također, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je onemogućeno da neposredno učestvuje u postupku odlučivanja po njegovoj žalbi u upravnom postupku, odnosno tužbi u upravnom sporu, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi i s tim u vezi ne nudi niti jedan dokaz da je bilo pred organom uprave, kao i pred sudom tražio da neposredno učestvuje u postupku, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su postojale zakonske pretpostavke zbog kojih je organ uprave, odnosno sud bio u obavezi da održi raspravu na koju će pozvati apelanta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić