Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3442/10 (J. K.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3442/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3442/10, rješavajući apelaciju Josipa Kolobarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Kolobarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 051263 10 KŽ od 20. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 051263 09 K od 1. decembra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Kolobarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 051263 10 KŽ od 20. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 051263 09 K od 1. decembra 2009. godine, u odnosu na član 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Kolobarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 9. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 051263 10 KŽ od 20. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 051263 09 K od 1. decembra 2009. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 051263 10 KŽ od 20. aprila 2010. godine, do okončanja postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 3442/10 od 20. aprila 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 051263 10 KŽ od 20. aprila 2010. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo-neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH). Apelantu je za počinjeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i shodno odredbama člana 238. stav 4. KZ FBIH oduzeta opojna droga heroin u količini od 4,769 grama te naloženo da se navedena droga uništi. Također, apelantu je shodno odredbama člana 78. KZ FBIH izrečena mjera bezbjednosti –oduzimanje predmeta preciziranog u presudi. Osim toga, apelant je shodno odredbama člana 199. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu. ZKP FBIH) obavezan na plaćanje sudskog paušala u iznosu od 50 KM. U obrazloženju je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant na način i u vrijeme pobliže navedeno u presudi izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U obrazloženju presude, između ostalog, je navedeno da je u postupku pred tim sudom, pored saslušanja ostalih svjedoka i uvida u relevantnu dokumentaciju i fotodokumentaciju, kao svjedok saslušana i vještak Hajra Hubana koja je, nakon apelantovog hapšenja - u fazi istrage, izvršila vještačenje kod apelanta pronađene PVC vrećice u kojoj se nalazilo 4,769 grama svijetlo smeđe materije za koju je vještak utvrdila da se radi o drogi heroin. Navedena svjedokinja/vještak je na glavnoj raspravi unakrsno i direktno ispitana i od strane odbrane i tužiteljstva te je na raspravi izvršen i uvid u zapisnik o vještačenju sa nalazom i mišljenjem navedene svjedokinje/vještaka. Općinski sud je naveo i da u toku postupka nalaz navedenog vještaka odbrana nije osporila niti je nalaz pobijen nekim drugim dokazom odbrane niti nalazom ili mišljenjem nekog drugog vještaka po prijedlogu odbrane.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 58 0 K 051263 10 Kž od 20. aprila 2010. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na krivičnu sankciju tako da je apelantu umjesto kazne zatvora u trajanju od jedne godine izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju presude je, između ostalog navedeno, da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka jer je na nezakonit način koristio nalaz i mišljenje vještaka Hajre Hubana budući da naredbu za vještačenje materije oduzete od apelanta nije izdao ni sud niti tužiteljstvo nego MUP u fazi istrage. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su pripadnici policije (koji su, također, ispitani kao svjedoci) oduzeti paketić dostavili na vještačenje predmetnom vještaku koja je kao radnik Centra za krimi-tehnička vještačenja MUP-a HNK sačinila zapisnik o kojem je svjedočila na glavnom pretresu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, ovlaštene službene osobe su postupile shodno odredbama člana 236. ZKP FBIH jer bez navedenog dokaza tužitelj ne bi bio u mogućnosti postupiti u skladu sa članom 231. ZKP FBIH o pokretanju istrage ako postoji osnovana sumnja o izvršenju krivičnog djela, što je u konkretnom slučaju prethodno utvrđivanje da se radi o opojnoj drogi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u fazi istrage nije ni bilo moguće postupati po odredbi člana 110. stav

1. ZKP FBIH prema kojoj naredbu za vještačenje u krivičnom postupku izdaje tužiteljstvo ili sud. Kantonalni sud je obrazložio i da žalbeni prigovor da upakirani heroin nikada nije viđen kao dokaz nije osnovan jer je potvrda o oduzetim predmetima, koju je potpisao apelant, dokaz da su navedeni predmeti od njega oduzeti, dok je sam nalaz i svjedočenje o nalazu dokaz o vrsti droge i njenoj količini.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava odnosno u tome što je u toku glavnog pretresa korišten nalaz i mišljenje vještaka pribavljen u fazi istrage i da takav dokaz, prema mišljenju apelanta, predstavlja nezakonit dokaz. Apelant navodi da nije mogao ispitati navedenog vještaka niti je angažirao drugog vještaka za pobijanje nalaza i mišljenja budući da pravno nije moguće pobijati nešto što je nezakonito odnosno pribavljeno kršenjem uspostavljenih pravila i procedura kao imperativne norme. Apelant, također, navodi da sporni paketić droge nikada nije prezentiran kao dokaz sudu te da se ne zna gdje je ta droga bila u vrijeme i poslije suđenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova u pogledu mišljenja poimenično navedenog svjedoka i spornog paketića droge nisu proizvoljna.. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi razmotrili navode apelanta vezane za navodnu nezakonitost korištenja nalaz i mišljenja vještaka koji je pribavljen u fazi istrage dajući detaljna obrazloženja zašto ovi navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a takva obrazloženja, s obzirom na sadržaj relevantnih odredbi čl. 110. stav 1. i čl, 231. i

236. ZKP FBiH, na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, nisu proizvoljna već su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant takođe navodi kršenje prava iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud zapaža da se nevedeni član odnosi na garancije koje su date i članom 6. stav 1. Evropske konvencije pa obzirom na navedeno, kao i elaboraciju vezanu za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Dopustivost ratione materiae

11. Također, apelant se žali i na povredu prava iz člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pomenuta Deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima ratione materiae nedopuštena u skladu s članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, pravo na pravično suđenje koje je zagarantovano članom 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, suštinski je zagarantovano i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a Ustavni sud je navode o kršenju tog prava već razmotrio.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana,odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3442/10 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio