Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3456/10 (M. B.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3456/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3456/10, rješavajući apelaciju Miroslava Blaževića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Blaževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004041 10 Gž od 8. jula 2010. godine i Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004041 05 P od 17. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, koga zastupa Anto Gagić, advokat iz Kaknja, podnio je 12. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 004041 10 Gž od 8. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 004041 05 P od 17. marta 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 004041 05 P od 17. marta 2010. godine je apelant obavezan da tužitelju „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime regresnog duga, isplati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počevši od 1. juna 2000. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 922,00 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno je tužitelj istakao regresni zahtjev prema apelantu za ono što je za njega platio oštećenom Marinku Soldo (u daljnjem tekstu: oštećeni), ističući da regresni zahtjev tužitelj temelji na navodima da je apelant, upravljajući osobnim vozilom „Zastava 128", neosiguranim od autoodgovornosti, skrivio prometnu nezgodu u kojoj je oštećeno vozilo oštećenog marke „Nissan“, kojim je upravljala Dana Soldo. Kako navodi Općinski sud, vozač oštećenika mogao je reagirati tek onda kad je apelant zauzeo dio traka (desne strane ceste) kojim se kretao vozač vozila „Nissan“, a u tom trenutku bio je toliko blizu da nije mogao izbjeći nalet na vozilo apelanta. Po ocjeni Općinskog suda, ne može se od vozača oštećenika očekivati da predvidi krajnje nepropisnu vožnju apelanta. Isto tako, kako je naveo Općinski sud, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka, u ovom slučaju apelant, priznala pred sudom tokom parnice (član 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH: u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Općinski sud je zaključio da je, dakle, riječ o prometnoj nezgodi koja je prouzročena isključivom krivnjom apelanta (član 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima: u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje se navodi da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranja koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. Društvo za osiguranje, u ovom slučaju tužitelj, za isplaćeni iznos štete, tereti fond za naknadu šteta pri Birou za osiguranje, a Biro za osiguranje ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos naknade štete, kamatu i troškove (član 82. st. l., 2. i 4. tada važećih Zakona o osiguranju imovine i osoba). Navodi se da je tužitelj, kako je vidljivo iz uplatnice-izvještaja Zavoda za platni promet Ljubuški od 1. juna 2000. godine na ime štete na vozilu „Nissan“, isplatio oštećenom iznos od 9.000.00 KM. Prema nalazu i mišljenju vještaka strojarske struke ing. Ante Corić, šteta na oštećenikovom vozilu, a koju je opravdano ukloniti popravkom, iznosi 9.209,90 KM. Sud je zaključio da paušalni navodi apelanta o primjerenosti visine naknade štete koju je tužitelj isplatio oštećeniku. Regresno potraživanje društva za osiguranje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (član

371. ZOO), a zastarijevanje počinje prvog dana nakon dana kada je to društvo za osiguranje nadoknadilo štetu oštećeniku (član 361. ZOO). Tužitelj je tužbu podnio 12. maja 2005. godine, a štetu je oštećenom isplatio 1. juna 2000. godine, dakle, unutar općeg zastarnog roka, pa je Općinski sud zaključio da je neosnovan prigovor zastare koji je istakao apelant.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 004041 10 Gž od 8. jula 2010. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. Kako je zaključio Kantonalni sud, navodi žalbe apelanta ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Iz provedenih dokaza u spisu, a posebno nalaza i mišljenja vještaka prometne struke Ante Ćorića, koji nalaz, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno prihvata i cijeni, proizilazi jasan i nedvojben zaključak, da je do predmetne prometne nezgode došlo isključivom krivnjom apelanta, koje vozilo je nepravilnom vožnjom skrenulo na dio kolnika namijenjenog vozilima koja se kreću iz suprotnog smjera. Dakle, za štetu na vozilu oštećenog. koju mu je tužitelj isplatio u dosuđenom iznosu, isključivo je odgovoran apelant, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obvezao apelanta da na ime regresa, isplati dosuđeni iznos. Navedeno je da iz stanja spisa proizilazi da su se tužitelj i apelant saglasili da se prometno tehničko vještačenje provede po vještaku prometne struke Anti Ćoriću, pa su stoga neutemeljeni žalbeni navodi apelanta da je nalaz navedenog vještaka neprihvatljiv jer da po navodima žalbe Ante Ćorić nije vještak prometne struke. Obzirom da regresno potraživanje društva za osiguranje, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (član 371. ZOO-a), a zastara počinje prvog dana nakon dana kada je to društvo za osiguranje naknadilo štetu oštećeniku (član 361. ZOO-a), to je prvostepeni sud, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je odbio prigovor zastare istaknut od strane apelanta i obvezao ga na plaćanje regresnog duga. Navodi se da je tužba od strane tužitelja podnesena 12. maja 2005. godine, a šteta oštećenom isplaćena 1. juna 2000. godine, iz čega proizilazi da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka.

4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara izvršenom vještačenju prometne nezgode smatrajući da se radi o „eklatantanom primjeru zlouporabe vještaka od strane suda, i to u prvom redu imajući u vidu činjenicu da se radi o osobi koja uopće nije sudski vještak za oblast prometa, jer Ante Ćorić je sudski vještak strojarstva, a ne sudski vještak prometne struke“. On smatra da su neutemeljeni navodi drugostepenog suda o tome kako su se stranke saglasile da se prometno tehničko vještačenje provede po vještaku prometne struke, Anti Ćoriću, jer tu tvrdnju zasniva na pogrešnom utvrđenju prvostepenog suda. Osim što su sudovi proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, proizvoljnost suđenja se ogleda i u primjeni materijalnog prava, naročito u pogledu primjene instituta zastare regresnog zahtjeva iz ugovora o osiguranju. Polazeći od činjenice da se prometna nezgoda dogodila 1. jula 1998. godine, a u kojoj prometnoj nezgodi je i nastala materijalna šteta na vozilu vlasništvo oštećenog, to je od nastanka štete do podnošenja tužbe 12. maja 2005. godine protekao trogodišnji rok zastare potraživanja naknade štete, kao i objektivni rok za zastaru potraživanja naknade uzrokovane štete od pet godina, pa je riječ o apsolutnoj zastari potraživanja naknade štete. Na temelju svega naprijed izloženog, apelant smatra da su sudovi prilikom suđenja postupali krajnje proizvoljno i arbitrarno, kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja po vještaku koji nije sudski vještak za oblast prometa, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, kada su neosnovano odbili apelantov prigovor zastare regresnog potraživanja iz osiguraja, te pogrešno primijenili odredbe čl. 361. i 371. ZOO. Zbog svega navedenog, apelant podnosi apelaciju, te predlaže da Ustavni sud donese odluku u meritumu, tako što će poništiti presude nižestepenih sudova i donijeti novu presudu kojom će tužbeni zahtjev apelanta odbiti u cijelosti kao neosovan zbog zastare, te ga obavezati na naknadu troškova apelantu u iznosu od 3.211,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, dovoljno jasno obrazložili zašto su usvojili tužbeni zahtjev tužitelj i obavezali apelanta da mu isplati precizirani novčani iznos, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno razmotrili prigovor apelanta vezan za zastarjelost potraživanja, kao i za provedeno vještačenje i dali iscrpne razloge zašto su navodi apelanta u tom dijelu neosnovani, a dana obrazloženja, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3456/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio