Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3531/10 (S. N. i M. H.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3531/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3531/10, rješavajući apelaciju Siniše Niblera i Muhameda Hadžijalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Niblera i Muhameda Hadžijalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001990 od 15. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2031/05 od 19. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1563/03 od 4. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Nibler i Muhamed Hadžijalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, a koje zastupaju Sanja Začinović i Faruk Ćupina, advokati iz advokature „Ćupina & Co“ d.o.o. Mostar, podnijeli su 17. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001990 od 15. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2031/05 od 19. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1563/03 od 4. maja 2005. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj P-1563/03 od 4. maja 2005. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2031/05 od 19. marta 2009. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se „Jutarnje novine“ - Društvo za izdavačko-štamparsku djelatnost Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Agencija za privatizaciju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da solidarno isplate pojedinačno označene iznose svakom od apelanata sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
3. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001990 od 15. juna 2010. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.
4. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti u toku postupka tvrdili da je pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda broj P-593/98 od 25. maja 1999. godine, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-277/00 od 5. jula 2000. godine, naloženo NIP „Večernje novine“ d.d. Sarajevo da apelantima isplati pojedinačno označene novčane iznose, a na temelju čega su apelanti pokrenuli pred istim sudom i izvršni postupak broj I-10787/00. Međutim, u toku izvršnog postupka istaknut je prigovor da je pravni prednik prvotuženog („Alden Print“ d.o.o.) sa drugotuženim zaključio ugovor o kupovini „Večernjih novina“ 9. maja 2000. godine. Apelanti su dalje istakli da su od Kantonalnog suda obaviješteni 19. maja 2003. godine da je ugovor o kupoprodaji raskinut 19. maja 2000. godine, jer prodavac nije ispoštovao obaveze iz člana 14. ugovora prema kom je preuzeo sva prava i obaveze „Večernjih novina“. Apelanti su tvrdili da je prvotuženi otuđio znatnu imovinu „Večernjih novina“, tako da je ovaj pravni subjekt onemogućen u ispunjenju obaveza, kao i da su tuženi zloupotrijebili pravni promet i povjerenje.
5. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo da od tuženih potražuju naknadu štete, jer u toku postupka nije utvrđeno da su apelanti pretrpjeli štetu zbog postupanja tuženih i da su tuženi svojim postupanjem nanijeli štetu apelantima. S tim u vezi je ukazano da zaključivanje i raskidanje ugovora nije osnov za naknadu štete u vidu isplate dugovanja pravnog lica NIP „Večernje novine“ jer apelanti nisu dokazali da su ih tuženi onemogućili u naplati njihovih potraživanja tako što su otuđili znatnu imovinu „Večernjih novina“, niti su dokazali da su tuženi zaključivanjem i raskidom ugovora zloupotrijebili pravni promet, pa da im je zbog toga nastala šteta.
6. Kantonalni sud se, odlučujući po žalbi apelanata na prvostepenu presudu, u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda. Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud utvrdio da je presuda Općinskog suda kojom je utvrđeno potraživanje apelanata i koja je poslužila kao izvršni naslov potvrđena presudom Kantonalnog suda od 5. jula 2000. godine, a da su apelanti postupak izvršenja pokrenuli 7. novembra 2000. godine. Na drugoj strani, prije pokretanja izvršnog postupka, između tuženih je 19. maja 2000. godine zaključen ugovor o kupoprodaji NIP „Večernje novine“ koji je raskinut, a zbog čega je prvotuženi u novembru 2000. godine povukao prijavu za usklađivanje statusa društva sa Zakonom o privrednim društvima, pa je NIP „Večernje novine“ kao pravni subjekt i dalje ostao upisan u sudski registar. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se, u skladu sa članom 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobađaju svojih obaveza izuzev naknade eventualno prouzrokovane štete, odnosno da, shodno čl. 154. i 155. istog zakona, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da se kumulativno ispune uslovi da je osoba odgovorna za štetu počinila protivpravnu radnju zbog koje je šteta nastala osobi koja naknadu štete traži, te da postoji uzročna veza između radnje i štetne posljedice. Po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, u situaciji kada su apelanti tražili naknadu štete od tuženih zbog raskida ugovora o kupovini njihovog dužnika, bili su dužni dokazati uzročnu vezu između radnje (raskida ugovora) i štete (nemogućnosti naplate duga od dužnika). S obzirom na to da u vrijeme donošenja prvostepene presude NIP „Večernje novine“ (dužnik apelanata) postoji i da je upisan u sudski registar, da izvršni postupak koji su apelanti pokrenuli radi naplate potraživanja prema njemu nije obustavljen, te da apelanti nisu predložili ni proveli niti jedan dokaz za svoje tvrdnje da su tuženi otuđili znatnu imovinu NIP „Večernje novine“ i da su zloupotrijebili pravni promet, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali odgovornost tuženih, a time ni osnov za naknadu štete. Najzad, neosnovanim je ocijenjeno i ukazivanje apelanata da drugotuženi nije postupio u skladu sa Zakonom o početnom bilansu preduzeća i Uredbom o metodologiji izrade programa i početnog bilansa preduzeća, a što je, po njihovom mišljenju, osnov odgovornosti drugotuženog. S tim u vezi je ukazano da drugotuženi nije mogao biti upoznat sa potraživanjem apelanata, jer je presuda koja je osnov potraživanja postala prvosnažna 5. jula 2000. godine, tj. poslije zaključenja ugovora o kupoprodaji NIP „Večernje novine“ od 19. maja 2000. godine, a kom je prethodila izrada bilansa stanja i pregled dugovanja, a zbog čega potraživanja apelanata i nisu mogla ući u iskazani dug.
7. Vrhovni sud je, odlučujući po reviziji apelanata, zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude neosnovana. Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa tumačenjem i primjenom člana 132. stav 1. ZOO na koji je ukazano u drugostepenoj presudi, ukazao na član 126. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano pravilo o teretu dokazivanja, te se, najzad, izričito pozvao na razloge i obrazloženje Kantonalnog suda o revizionom navodu apelanata identičnom žalbenom navodu o primjeni Zakona o početnom bilansu stanja i Uredbe o metodologiji za izradu programa i početnog bilansa preduzeća. Najzad, ukazano je da su ocijenjeni i ostali revizioni navodi apelanata ali pošto nisu ocijenjeni od odlučnog značaja, zaključeno je da ih nije potrebno posebno obrazlagati, te da nisu ocijenjeni revizioni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se revizija iz tih razloga ne može izjaviti.
8. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelanata o povredi navedenih prava u suštini se svode na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti tvrde da je prvotuženi zaključivanjem ugovora o kupoprodaji NIP „Večernje novine“ preuzeo vlasništvo i radnike navedenog pravnog subjekta, a zatim otuđio znatnu imovinu „Večernjih novina“ tako da je ovaj subjekt onemogućen u ispunjenju svojih obaveza. Dalje, apelanti smatraju da odgovornost drugotuženog proizlazi iz odredbi Zakona o agenciji za privatizaciju, Zakona o početnom bilansu preduzeća i Uredbe o metodologiji za izradu programa i početnog bilansa preduzeća, jer je, shodno navedenim odredbama, obaveza drugotuženog bila „da nađe sve neizmirene obaveze preduzeća prema povjeriocima“. Također, apelanti tvrde i da su drugotuženog 23. maja 2000. godine obavijestili da je donijeta presuda Općinskog suda kojom je NIP „Večernje novine“ obavezan da im plati naznačene novčane iznose. Po njihovom mišljenju, u sporazumnom raskidu ugovora o kupovini NIP „Večernje novine“ od 19. maja 2000. godine ogleda se protivpravnost privatizacije, kao i odgovornost drugotuženog za štetu koju trpe, odnosno raskidom ugovora trebalo je da se izbjegne plaćanje dospjelih dugovanja. Dalje, apelanti tvrde da im je nanijeta šteta, jer punih deset godina nastoje da namire svoja potraživanja, a što je dužnik u izvršnom postupku na sve načine pokušao da onemogući. Po njihovom mišljenju, a u skladu sa članom 154. ZOO, teret dokazivanja bio je na štetniku da nije kriv za nastalu štetu. Najzad, apelanti tvrde da su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda izostali razlozi i obrazloženja na temelju kojih propisa je Vrhovni sud donio svoju odluku, kao i da nije odgovoreno na sve revizione navode.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata, koji se u suštini svode na tvrdnju da su im pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. U vezi sa tvrdnjom apelanata da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda izostalo obrazloženje na kom materijalnom propisu je zasnovana odluka ovog suda, te da nije odgovoreno na sve revizione navode, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te na razloge i obrazloženja iz drugostepene presude, kao i da je ocijenio, ali da nije smatrao potrebnim da obrazlaže sve revizione navode apelanata, jer ih je ocijenio bez značaja za pravilno razrješenje konkretne stvari. Pri tome Ustavni sud primjećuje da ni apelanti ne navode koji je to od suštinskih revizionih navoda Vrhovni sud propustio da ocijeni, a to nije moguće zaključiti ni iz obrazloženja osporene presude. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić