Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3535/10 („Mljekara“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3535/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3535/10, rješavajući apelaciju „Mljekare“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mljekare“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 002682 08 Rev od 26. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Mljekara“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), a koju zastupa Zora Bulatović-Kremenović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 002682 08 Rev od 26. maja 2010. godine.

2. Osnovni sud u Banjaluci je Presudom broj 11 71 Ps 002682 03 PS od 3. januara 2008. godine obavezao ODP Zavod za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da, zbog nemogućnosti ispunjenja obaveze iz bliže označenog ugovora, plati na ime sticanja bez osnova apelantici označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenog datuma pa do konačne isplate, te da joj nadoknadi troškove postupka, također sa zakonskom zateznom kamatom od označenog dana.

3. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su apelantica i tuženi 9. juna 1994. godine zaključili ugovor o prenosu prava raspolaganja na bliže označenom stanu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) uz označenu novčanu naknadu koja je isplaćena tuženom. Nakon toga apelantica je stekla pravo raspolaganja na predmetnom stanu i dodijelila ga svom radniku koji je zaključio ugovor o korištenju stana. U postupku povrata stanova nadležni organ je predmetni stan vratio ranijem nosiocu stanarskog prava 28. februara 2002. godine a apelantičin radnik je iseljen iz stana. Slijedeći navedeno, apelantica je od tuženog 4. jula 2003. godine zatražila da mu, zbog promjena na predmetnom stanu koje su se dogodile nakon potpisivanja ugovora o prenosu prava, stavi na raspolaganje drugi stan, a kom zahtjevu tuženi nije mogao udovoljiti. S obzirom na to da je ugovor o prenosu prava raspolaganja izvršen od ugovornih strana tako što je tuženi predao apelantici predmetni stan u posjed i prenio pravo raspolaganja na nju, a apelantica isplatila tuženom ugovorenu naknadu i evidentirala se kao nosilac prava raspolaganja i predmetni stan dodijelila svom radniku, koji je naknadno iseljen iz njega jer je vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava, zaključeno je da apelantica na predmetnom stanu nema pravo raspolaganja i da je otpao osnov zbog kog je ugovor zaključen u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa da postoji obaveza tuženog da naknadi vrijednost koju je dobio od apelantice na ime osnova koji je otpao.

4. Okružni sud u Banjaluci je Presudom broj 71 0 Ps 002682 08 Pz od 20. juna 2008. godine djelimično uvažio žalbu tuženog, te prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.

5. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je otpao osnov zbog kog je predmetni ugovor zaključen između stranaka i da postoji obaveza tuženog da vrati ono što je dobio od apelantice radi ispunjenja obaveze, a shodno članu 210. ZOO. Dalje, ukazano je da je osnov ugovora o prenosu prava raspolaganja na predmetnom stanu da apelantica, kao sticalac prava raspolaganja, predmetni stan može dodijeliti svom radniku na kom bi ovaj stekao stanarsko pravo i u postupku privatizacije stanova izvršio otkup. S obzirom na to da je predmetni stan vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava otpao je osnov zbog kog je došlo do zaključenja ugovora o prenosu prava raspolaganja, tj. apelantica je ostala i bez predmetnog stana i bez novčanih sredstava koje je tuženom dala na ime prenosa prava raspolaganja na predmetnom stanu.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Ps 002682 08 Rev od 26. maja 2010. godine reviziju tuženog uvažio, te presudu Okružnog suda preinačio tako da se žalba tuženog uvažava, presuda Osnovnog suda preinačava i tužbeni zahtjev odbija.

7. U obrazloženju presude je ukazano da su tuženi i apelantica zaključili punovažan ugovor o prometu nepokretnosti (stan), koji je u cjelini izvršen a na temelju kog je na apelanticu prenijeto najpotpunije i najšire svojinsko-pravno ovlaštenje – pravo raspolaganja. Ovo pravo, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantica nije izgubila, a kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, činjenicom da je apelantičin radnik iseljen iz predmetnog stana i da je stan predat u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava. Apelantica je i dalje nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu iako ga više ne koristi njen radnik kome ga je ona dodijelila. Dalje, ukazano je da predmetni stan, u skladu sa članom 8. Zakona o privatizaciji državnih stanova, ima karakter stana u državnoj svojini, pa da će se u postupku njegove privatizacije, shodno članu 13. stav 1. istog zakona, kao prodavac pojaviti apelantkinja, koja je na temelju ugovora o prenosu prava zaključenog sa tuženim stekla pravo raspolaganja na predmetnom stanu. S obzirom na to da apelantica nije izgubila pravo raspolaganja na predmetnom stanu koje je stekla zaključenjem ugovora sa tuženim, zaključeno je da joj ne pripada pravo na vraćanje datog u ispunjenju tog ugovora po pravilima sticanja bez osnova. S tim u vezi ukazano je da pravo apelantice da raspolaže predmetnim stanom nije ograničeno voljom tuženog, već članom 9. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te Zakona o privatizaciji državnih stanova, a zbog čega za eventualne štetne posljedice tog ograničenja ne može odgovarati tuženi. Okolnost da je motiv (pobuda) apelantice za zaključenje ugovora o prenosu prava raspolaganja vjerovatno bio da predmetni stan dodijeli svom radniku ocijenjena je bez značaja za konkretnu pravnu stvar. S tim u vezi je ukazano da, shodno članu 53. stav 1. ZOO, pobude zbog kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu punovažnost. Pored toga, s obzirom na vrijeme i okolnosti zaključenja predmetnog ugovora i postojanje evidencije o stanovima i nosiocima stanarskog prava, kod činjenice da se radilo o starom stanu koji je ranije korišten, zaključeno je da postojanje prava trećeg lica (predratnog nosioca stanarskog prava) na spornom stanu apelantici nije moglo ostati nepoznato. U prilog navedenom ukazano je i da je u ugovoru o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelantičin radnik kom je stan bio dodijeljen jasno naznačeno ko su bili prethodni nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije radilo o ništavom ugovoru, a zbog čega nema mjesta vraćanju datog u smislu člana 104. ZOO, niti je u pitanju raskid ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja, jer je ugovor u cjelini odmah ispunjen, a ne radi se ni o sticanju bez osnova u smislu člana 210. ZOO, jer je apelantica novčani iznos uplatila tuženom u svrhu ispunjenja ugovorene obaveze, a ne bez pravnog osnova i ugovor je proizveo pravno djejstvo (apelantica je upisala pravo raspolaganja na predmetnom stanu u odgovarajuće evidencije), Vrhovni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po apelantičinom mišljenju, Vrhovni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je njen tužbeni zahtjev neosnovan, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova u smislu člana 210. ZOO. Po apelantičinom mišljenju, iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je njena imovina umanjena i da je osiromašila, a imovina tuženog uvećena i da se obogatio, te da između nastalog stanja postoji uzročna veza. Dalje, apelantica tvrdi da je osnovna svrha i cilj zaključenja ugovora o prenosu prava raspolaganja na predmetnom stanu sa tuženim bila da stanom može raspolagati kako je njoj volja, a ne da jednog dana taj stan ponovo pripadne licu koje je stan koristilo prije zaključenja ugovora sa tuženim, a koje pri tome i nije njen radnik. Na temelju navedenog apelantica zaključuje da je otpao osnov ugovora koji je zaključen između nje i tuženog. Slijedom navedenog, apelantica zaključuje da su ispunjena sva četiri uslova iz člana 210. ZOO, pa da je njenom tužbenom zahtjevu trebalo biti udovoljeno. Apelantica, dalje, tvrdi da je u konkretnom slučaju irelevantno da li je ugovor koji je zaključila sa tuženim bio pravno valjan i da li je izvršen, a čime se, po njenom mišljenju, Vrhovni sud nepotrebno bavio, već da je suština da se nakon vraćanja predmetnog stana u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava izgubila svrha i cilj predmetnog ugovora a zbog čega je i otpao pravni osnov koji je postojao u momentu zaključenja tog ugovora. Također, apelantica ukazuje da je predajom predmetnog stana ranijem nosiocu stanarskog prava njeno pravo raspolaganja, koje po ocjeni Vrhovnog suda nije izgubila, praktično i formalno potpuno ograničeno, jer na temelju njegove odluke, a što je bila i svrha i cilj ugovora koji je zaključila sa tuženim, predmetni stan više ne može biti dodijeljen bilo kome, pa da zbog toga ni tuženi više nema pravo da zadržava novčani iznos jer je otpao osnov po kom mu je uplaćen. Apelantica tvrdi da je Vrhovni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer se bavio pitanjem ništavosti ugovora, te postojanjem razloga za raskid ugovora s obzirom na to da se ovim pitanjima nisu bavili nižestepeni sudovi, a ni postavljeni tužbeni zahtjev nije bio opredijeljen u tom pravcu. Najzad, apelantica tvrdi da je osporena presuda Vrhovnog suda u suprotnosti sa načelom pravičnosti i ekvivalentnosti s obzirom na to da je ostala i bez predmetnog stana i bez novčanog iznosa koji je tuženom dala na ime prenosa prava raspolaganja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3535/10 („Mljekara“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio