Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3554/10 (R. Z.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3554/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3554/10, rješavajući apelaciju Reufa Zukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Reufa Zukanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 003206 09 Gž od 17. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 003206 07 P od 8. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Reuf Zukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna podnio je 17. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 003206 09 Gž od 17. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 003206 07 P od 8. juna 2009. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 46 0 P 003206 07 P od 8. juna 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 003206 09 Gž od 17. juna 2010. godine, uvažio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao Z.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati pojedinačno utvrđene iznose na ime renoviranja stana, plaćene kirije za stanovanje, otkup certifikata, uplaćenog poreza i takse za otkup stana a sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati 8.000 KM a koji je tuženom isplatio u dva dijela kod advokata S.V., te advokata S.D. odbijen je kao neosnovan. Najzad, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog pa je apelant obavezan da mu na ime zakupnine za korištenje stana isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Iz obrazloženja presuda proizlazi da su u toku postupka provedeni dokazi vještačenjem vještaka građevinske struke, ostvaren uvid u spis - Presudu broj P-813/05, zk.ul. broj 410 k.o. Crniče, kupoprodajni ugovor, zapisnik o primopredaji stana i priznanicu od 2. aprila 2004. godine, te da je apelant saslušan kao parnična stranka. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o kupoprodaji stana koji je presudama Općinskog suda broj P- 813/05 i Kantonalnog suda broj Gž-617/06 poništen iz razloga što je tuženi ograničeno poslovno sposoban. Dalje, ukazano je da je među strankama bilo nesporno da je apelant izvršio ulaganja u renoviranje stana, da je platio kiriju, otkupio certifikate za otkup stana, te uplatio porez i takse na ime otkupa stana. Dalje, visina apelantovog ulaganja u adaptaciju stana utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je prihvaćen u cijelosti, a na koji nisu imali primjedbe ni apelant ni tuženi. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu vrati označeni novčani iznos, a koji mu je navodno platio kod advokata S.V., te kod advokata S.D. odbijen je kao neosnovan, jer apelant u toku postupka ničim nije dokazao da je tuženom dao novac. S tim u vezi je ukazano da se utvrđivanjem ovih činjenica sud nije bavio ni u predmetu broj P-813/05 (poništen ugovor o kupoprodaji stana).

4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da apelant ničim nije dokazao da je tuženom platio iznos od 8.000 KM za kupovinu stana. U vezi s tim je ukazano da se u predmetu broj P-813/05 sud nije bavio utvrđivanjem činjenice da li je apelant dao tuženom predmetni stan, niti je apelant u navedenom predmetu tražio povrat ispaćene kupoprodajne cijene, niti je u tom predmetu podnio protivtužbu za povrat isplaćene cijene.

5. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 17. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su redovni sudovi odbili njegov prijedlog da se saslušaju advokati S.D. i S.V. na okolnosti da li su sačinili potvrde o plaćanju kupoprodajne cijene tuženom. Također, apelant tvrdi i da nije prihvaćen materijalni dokaz u vidu potvrde o isplati tuženom. U prilog ovoj tvrdnji apelant je priložio dokument označen kao „Priznanica“, na kom je pečat advokata S.D. i potpis, te potpis pored imena tuženog, sačinjen 2. jula 2004. godine, a u kojem je navedeno da tuženi potvrđuje da mu je apelant isplatio iznos od 3.000 KM na ime ostatka kupoprodajne cijene, te uplatio zakupninu za stan u kom stanuje za jednu godinu. Dalje, apelant tvrdi da i pored svih primjedbi na nalaz vještaka građevisnke struke „ni jedna nije navedena u zapisniku“, te da je nalaz obilovao nizom „povreda“. U prilog ovoj tvrdnji apelant je predočio dokument naslovljen kao „Podnesak tužitelja sa primjedbama na nalaz vještaka u predmetu br.“, na kom je naznačen datum 3. jul 2008. godine, bez potpisa i oznake imena tužioca, a u kom su pobrojane određene stavke, te zaključeno da je vještak po svim stavkama išao 100% ispod cijene. Također, u navedenom podnesku je konstatovano i da „pošto sud nije dozvolio novo vještačenje, ostajem kod predloženih dokaza…“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je predlagao saslušanje određenih svjedoka, te da je sud obio da to učini, Ustavni sud primjećuje da apelant u prilog ovoj tvrdnji nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi ovaj navod potkrijepio. Pri tome iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi, a suprotno apelantovim tvrdnjama, da je u postupku kao dokaz provedena „Priznanica“ koju je priložio uz apelaciju, te da je ovaj dokaz ocijenjen zajedno sa ostalim provedenim dokazima. Također, u vezi sa tvrdnjom da je osporavao nalaz i mišljenje vještaka, Ustavni sud primjećuje da ni ovu tvrdnju apelant nije učinio osnovanom s obzirom na to da iz podneska koji je priložen uz apelaciju nije moguće zaključiti da li je on uložen u predmetni spis, na koji predmet se ovaj podnesak odnosi, te ko ga je podnio. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3554/10 (R. Z.) | Sudska praksa | Aktio