Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3556/10 (Đ. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3556/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3556/10, rješavajući apelaciju Đorđa Krsmanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Krsmanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 03 8393 10 Gz od 19 maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038393 09 P2 od 11. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, koga zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 03 8393 10 Gz od 19 maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038393 09 P2 od 11. januara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038393 09 P2 od 11. januara 2010. godine odbijen je tužbeni zahtijev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je ništavo rješenje tužene Republike Srpske –
Ministarstvo finansija zastupano po Pravobranilaštvu RS (u daljnjem tekstu: tužena) broj 014/45-
00.457.590/01 od 16. jula 2001. godine, kao i rješenje tužene broj 014/45-00/05.458.628/01 od 8. augusta 2001. godine, te da se obaveže tužena da apelantu isplati razliku plata za period od 17. jula 2001. godine do 7. augusta 2002. godine u iznosu od 1.860,00 KM, kao i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 1.860,00 KM, kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. U obrazloženju navedene presude se navodi da apelant smatra da je rješenjem tužene od 16. jula 2001. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 8. augusta 2001. godine, razrješen dužnosti pomoćnika direktora za Područni centar Bijeljina iz njemu nepoznatih razloga. Navodi se da je apelant pokrenuo postupak protiv tužene jer smatra da rješenja tužene nisu donesena u skladu sa odredbama Zakona o državnoj upravi («Službeni glasnik RS» br. 11/94), Zakona o ministarstvima (Službeni glasnik RS» broj 3/97), Zakona o kontroli, utvrđivanju i naplati javnih prihoda i Zakona o radnim odnosima o državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94 i 6/97), jer „nijedan od ovih zakona ne daje legitimnost direktoru Republičke uprave javnih prihoda, da donosi ovakva rješenja, s obzirom na činjenicu da je apelanta na radno mjesto pomoćnika direktora imenovala Vlada RS, pa ga je stoga samo Vlada RS mogla i razrješiti ove funkcije“. Uvidom u izvedene dokaze kao i rješenja tužene navedeni broj, Osnovni sud je utvrdio da je apelant razrješen sa dužnosti pomoćnika direktora Republičke uprave javnih prihoda za Područni centar Bijeljina, rješenjem direktora Republičke uprave javnih prihoda, odnosno rješenjem funkcionera koji rukovodi državnim organom. Osnovni sud je pozvao na odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Zakona o ministarstvima i Zakona o državnoj upravi. Kako navodi Osnovni sud, članom 50. Zakona o državnoj upravi propisano je da funkcioner koji rukovodi posebnom organizacijom ima zamjenika, te da se u posebnoj organizaciji mogu postavljati pomoćnici ministra koji rukovodi posebnom organizacijom, te da ove funkcionere postavlja Vlada na četiri godine, na prijedlog funkcioner koji rukovodi posebnom organizacijom. Iz svega navedenog Osnovni sud je mišljenja da se na razrješenje apelanta ne mogu primijeniti odredbe Zakona o državnoj upravi kojima je propisano da pomoćnike funkcionera koji rukovodi posebnom organizacijom postavlja Vlada, te da, analogno ovoj odredbi, i razrješenje pomenutih funkcionera vrši Vlada. Ovo iz razloga što je sud utvrdio da Republička uprava javnih prihoda nije republička upravna organizacija odnosno tkz. posebna organizacija, te se tako ni na njene funkcionere ne može primijeniti zakonska odredba koja govori o postavljanju funkcionera u posebnim organizacijama. Slijedom toga, direktor Republičke uprave javnih prihoda, kao funkcioner koji rukovodi njenim radom, mogao je donijeti predmetna rješenja, odnosno prilikom njihovog donošenja isti je postupao u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 2. stav 1 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, pa stoga, po ocjeni Osnovnog suda, predmetna rješenja nisu nezakonita. U skladu sa obrazloženim, budući da je Osnovni sud utvrdio da predmetna rješenja tužene nisu bila nezakonita, to je prvopostavljeni tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, te ga je, kao takvog, sud odbio, a slijedom toga, odbio je i drugopostavljeni tužbeni zahtijev. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta , na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, u vezi sa članom 175. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 58/03,85/03,74/05 i 63/07: u daljnjem tekstu: ZPP RS).
3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 03 8393 10 Gz od 19 maja 2010. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je zaključio da je nespornim utvrđeno da je apelant rješenjem Vlade Republike Srpske od 1. maja 1999. godine imenovan za pomoćnika direktora Republičke uprave javnih prihoda za Područni centar Bijeljina i da je rješenjem direktora Republičke uprave javnih prihoda od 16. jula 2001. godine razriješen dužnosti na koju je imenovan. U obrazloženju rješenja od 16. jula 2001. godine navedeno je da zbog potrebe da se u sklopu reformi poreskog zakonodavstva i organa koji obavljaju poslove javnih prihoda na rukovodeća radna mjesta postave stručno osposobljeni i kvalifikovani zaposleni od kojih se očekuje novi pristup u organizaciji vršenja poslova unutar Republičke uprave javnih prihoda. Navodi se da je na osnovu provedenih konsultacija sa Ministarstvom finansija doneseno navedeno rješenje shodno odredbama člana 47. stav
1. Zakona o državnoj upravi, članu 2 stav 1 Zakona o radnim odnosima u državnim organima i članu
7. Zakona o kontroli, utvrđivanju i naplati javnih prihoda. Navedeno je da je u članu 50. Zakona o državnoj upravi propisano da funkcioner koji rukovodi posebnom organizacijom ima zamjenika, da se u posebnoj organizaciji mogu postavljati pomoćnici funkcionera koji rukovode posebnom organizacijom i da funkcionere iz st. 1 i 2 ovog člana postavlja na četiri godine Vlada, na prijedlog funkcionera koji rukovodi posebnom organizacijom. Po mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se na Republičku upravu javnih prihoda ne mogu primijeniti odredbe člana 50. Zakona o državnoj upravi, a da je direktor Republičke uprave javnih prihoda, kao funkcioner koji rukovodi njenim radom, mogao donijeti pobijana rješenja i isti je postupao prilikom donošenja navedenih rješenja u skladu sa članom 2. stav 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud navodi član 9. Zakona o radnim odnosima u državnim organima kojim je propisano da ako potrebe državnog organa zahtijevaju, funkcioner koji rukovodi državnim organom može rasporediti zaposlenog na drugo radno mjesto u istom organu koji odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Navedena odredba daje mogućnost direktoru Republičke uprave javnih prihoda da rasporedi zaposlenog na drugo radno mjesto, što je u konkretnom slučaju primijenjeno na apelanta jer je isti raspoređen rješenjem od 29. augusta 2001. godine na radno mjesto šefa odsjeka za pravne, finansijske i opšte poslove, što potvrđuje da pobijana rješenja nisu nezakonita, te je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita.
4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su sudovi na njegovu štetu povrijedili zakon i Ustav Bosne i Hercegovine te da su pogrešno primjenili Zakon o parničnom postupku (član 211. ZPP-a - koji definira šta se smatra pogrešnom primjenom materijalnog prava). Zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sudova u Republici Srpskoj, apelant traži zaštitu ustavnih prava i predlaže da Ustavni sud Bosne i Hercegovine izvrši uvid u sve dokaze i u sudske odluke i da nakon toga donese pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, jer su sudovi u RS povrijedili zakon na štetu apelanta, a u korist tužene zbog čega su povrijeđena njegova prava koja su mu garantovana Ustavom BiH i međunarodnim pravom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić