Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3559/10 (S. C.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3559/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3559/10, rješavajući apelaciju Sanje Canadanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Canadanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 000325 11 Rev 2 od 5. jula 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Canadanović (u daljnjem tekstu: apelantica), a koju zastupa Aziz Ćosović, advokat iz Visokog, podnijela je 18. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 000325 10 Gž 2 od 28. juna 2011. godine.

2. Apelantica je dopunila apelaciju 9. avgusta 2012. godine osporivši Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 000325 11 Rev 2 od 5. jula 2012. godine.

3. Općinski sud je Presudom broj 41 0 P 000325 09 P 2 od 11. decembra 2009. godine odbio tužbeni zahtjev Z.H. (u daljnjem tekstu: tužilac) da se utvrdi da u ostavinsku masu iza N.H. iz Visokog (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) ne ulazi ½ nekretnine upisane u navedeni zk. uložak, po naravi trosoban stan u označenoj stambenoj zgradi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa zahtjevom da se njegov dio na stanu uveća sa ½, te je obavezan da apelantici nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su apelantica i tužilac djeca i jedini zakonski nasljednici iza ostaviteljice. Dalje, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da tužilac nije živio u zajednici sa ostaviteljicom, pa je zaključeno da nije stekao pravo na izdvajanje odgovarajućeg dijela zaostavštine, jer ovaj uslov, u smislu člana 35. Zakona o nasljeđivanju, mora biti kumulativno ispunjen uz uslov da postoji doprinos potomka u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, a što je tužilac ostvario davanjem ostaviteljici dijela novčanih sredstava za otkup predmetnog stana.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 P 000325 10 Gž 2 od 28. juna 2010. godine uvažio žalbu tužioca, prvostepenu presudu preinačio tako da je utvrdio da u zaostavštinu iza umrle N.H. ne ulazi ½ predmetnog stana, pa da je apelantica dužna trpjeti da se na temelju ove presude u ostavinskom postupku iza ostaviteljice nasljedni dio tužioca na predmetnom stanu uveća za ½ dijela. Kantonalni sud je, pored ostalog, istaknuo da je sudska praksa u pretežnom dijelu zauzela stav da u tumačenju prava iz člana 35. Zakona o nasljeđivanju nije neophodno da su nasljednik i ostavilac živjeli u zajedničkom kućanstvu, stanu i slično, već da je potrebno da su ostavilac i nasljednik živjeli u zajednici u smislu zajedničkog privređivanja. Pri tome takvo privređivanje mora imati karakter zajedničkog življenja, odnosno privređivanja, čiji je smisao stjecanje nove imovine, zadržavanje ili povećavanje vrijednosti postojeće imovine. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužilac svojim novčanim sredstvima, radom, zaradom i na druge načine doprinosio povećanju vrijednosti imovine majke, konkretno predmetnog stana, zaključeno je da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da mu pravo u smislu člana 35. Zakona o nasljeđivanju ne pripada samo iz razloga što nije i živio sa majkom u zajedničkom domaćinstvu.

5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 P 000325 10 Rev od 10. maja 2011. godine uvažio apelantičinu reviziju, presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

6. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 P 000325 10 Gž 3 od 19. septembra 2011. godine žalbu tužioca uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako da je utvrdio da u zaostavštinu iza umrle N.H. ne ulazi ½ predmetnog stana, pa da je apelantica dužna trpjeti da se na temelju ove presude u ostavinskom postupku iza N.H. nasljedni dio tužioca na predmetnom stanu uveća za 1/2. U obrazloženju presude je ukazano da je osnovan žalbeni navod tužioca da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje (doprinos tužioca povećanju imovine majke) pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev iz razloga što, prema stavu prvostepenog suda, tužilac nije živio u faktičkoj zajednici sa majkom.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 P 000325 11 Rev 2 od 5. jula 2012. godine apelantičinu reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 19. septembra 2011. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je predmet spora nenovčani, a da je u tužilac u tužbi kao vrijednost spora označio iznos od 5.000 KM, tj. manji iznos od cenzusa propisanog članom 237. stav ZPP, pa uslov za dopustivost revizije u smislu citirane odredbe nije ispunjen. Također, ukazano je da ne postoje uslovi ni iz člana 237. stav 3. ZPP po kojim bi reviziju ponovo trebalo dopustiti jer je ocijenjeno da u slučaju predmeta odlučivanja po reviziji nema značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

8. U apelaciji podnijetoj 18. avgusta 2010. godine apelantica je osporila Presudu Kantonalnog suda broj 41 0 P 000325 10 Gž 2 od 28. juna 2011. godine, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj

1. U suštini apelantičini navodi svode se na tvrdnju da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član 35. Zakona o nasljeđivanju.

9. U dopuni apelacije od 9. avgusta 2012. godine apelantica je osporila Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 000325 11 Rev 2 od 5. jula 2012. godine, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je Vrhovni sud, donoseći osporeno rješenje, postupio suprotno članu 237. stav 3. ZPP. Po njenom mišljenju, zakonodavac je kroz navedenu odredbu želio postići da se u izuzetnim slučajevima revizija može dozvoliti i kad nije ispunjen cenzus koji je utvrđen stavom 2. istog člana, ukoliko je to od značaja za primjenu materijalnog prava. Odbacujući reviziju u njenom slučaju, apelantica smatra da je Vrhovni sud postupao suprotno cilju navedene odredbe.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je osporenom Presudom Kantonalnog sud broj 41 0 P 000325 10 Gž 2 od 28. juna 2011. godine povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je ova presuda ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 000325 10 Rev od 10. maja 2011. godine. Shodno navedenom, osporena presuda je prestala egzistirati, a zbog čega Ustavni sud nije ni ispitivao apelantičine navode u ovom dijelu.

13. Dalje, apelantica tvrdi da joj je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 000325 11 Rev 2 od 5. jula 2012. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud postupio suprotno članu 237. stav 3. ZPP. Ustavni sud podsjeća na ranije zauzeti stav da, prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Iz formulacije navedene odredbe nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda koji predstavlja izuzetak u situacijama kad Vrhovni sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom na diskrecioni karakter ustanovljenog ovlaštenja, zakonodavac nije propisao obavezu na strani Vrhovnog suda da mora posebno obrazlagati razloge zbog kojih smatra da je odluka po reviziji u određenom predmetu značajna ili nije značajna za primjenu prava u drugim slučajevima. Također, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud, kada odlučuje o dopustivosti revizije po članu 237. stav 3. ZPP, kao redovni sud najviše instance, u najboljoj poziciji da odluči kada je značajno za primjenu prava u drugim slučajevima dopustiti reviziju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 371/09 od 14. oktobra 2009. godine). Ustavni sud stoga smatra da su neosnovani apelantičini navodi koji se odnose na tvrdnju da je Vrhovni sud, donoseći osporeno rješenje, postupio suprotno članu 237. stav 3. ZPP. Stoga, imajući u vidu navedeni stav, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3559/10 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio