Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3574/10 (B. Š.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Smetanje posjeda
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3574/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3574/10, rješavajući apelaciju Branke Šimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Šimić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 005170 10 Gž od 30. juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, a koju zastupa Lazo Radić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 005170 10 Gž od 30. juna 2010. godine.

2. Osnovni sud u Prnjavoru je Rješenjem broj 78 0 P 005170 09 P od 26. marta 2010. godine utvrdio da je apelantica posljednji mirni i faktički posjednik služnosti prolaza puta na parceli bliže označenoj u izreci rješenja, te da su B.B. i J.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) uznemiravanjem i zabranom prolaza smetali apelanticu u posljednjem mirnom i faktičkom pravu posjeda služnosti puta na verbalan način. U obrazloženju rješenja je ukazano da je na temelju provedenih dokaza, rješenja Opštine Prnjavor označenog broja od 24. novembra 1983. godine, iskaza saslušanih svjedoka N.V., F.Č., A.Đ. i I.Š., uviđaja na licu mjesta i vještačenja i vještaka geometra zaključeno da je utvrđena služnost puta na zemljištu za koju je apelantica tražila posjedovnu zaštitu, da je to jedini put do apelantičine kuće. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelantica dokazala posljednji posjed-korištenje navedenog puta. Dalje, sud je prihvatio dokazanim i činjenicu smetanja od tuženih, a koji su označenog dana apelantici, dok je prolazila putem, verbalno stavili do znanja i to tuženi da nema pravo prolaziti putem, kao i tužena koja je tuženom rekla da apelantici kaže da pogleda „papire“ čija je zemlja, a što je u svom iskazu potvrdila svjedokinja A.Đ. Po ocjeni suda, radilo se o svjesnim postupcima tuženih da se apelantica zaplaši, a s obzirom na to da je bio odsutan i njen suprug, to je za nju predstavljalo ozbiljan atak na njenu ličnost, izazvalo je strah, a zbog čega je odmah i obavijestila policijsku stanicu koja je izašla na lice mjesta i sačinila službenu zabilješku.

3. Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 P 005170 10 Gž od 30. juna 2010. godine uvažio žalbu tuženih i prvostepeno rješenje preinačio na način da je u dijelu kojim je utvrđeno da je apelantica posljednji mirni i faktički posjednik služnosti puta prvostepeno rješenje ukinuo i apelantičinu tužbu u ovom djelu odbacio, dok je u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženi apelanticu smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu služnosti puta na način opisan u izreci rješenja apelantičinu tužbu odbio. U obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 54. ZPP propisano da tužilac u tužbi može tražiti da se utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Shodno navedenom, tužbom za utvrđenje ne može se tražiti utvrđivanje pravno relevantnih činjenica jer su činjenice osnov pravnog odnosa i kao takve, ukoliko su sporne, mogu biti predmet dokazivanja u funkciji odlučivanja o spornom odnosu, ali same po sebi ne mogu biti predmet odlučivanja. S obzirom na to da je apelantica u postavljenom tužbenom zahtjevu tražila da se utvrdi da je posljednji mirni i faktički posjednik služnosti prolaza puta, zaključeno je da se radi o utvrđivanju činjenica, pa takva tužba nije dopuštena. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu kojim se traži utvrđivanje činjenica, povrijedio član 209. u vezi sa članom 54. stav 1. ZPP, pa je apelantičina tužba u ovom dijelu odbačena. Dalje, ukazano je da se, prema činjeničnim navodima tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za utvrđenje smetanja služnosti puta na verbalan način. Po ocjeni suda, izrečena zabrana od tuženog (kuda je krenula i da tim putem ne može ići, te da se vrati u svoje dvorište) nije izrečena u obliku ozbiljne prijetnje stavljanjem u izgled budućeg zla apelantici, članovima njene porodice i imovini, a izjava tužene (reci kozi neka pogleda papire čija je zemlja) koja je upućena tuženom ocijenjena je nepodobnom da spriječi apelantičin prolaz spornim putem. S tim u vezi je ukazano i da je apelantica nastavila da koristi predmetni put. Na temelju navedenog zaključeno je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je prvostepeno rješenje i u ovom dijelu preinačeno i apelantičina tužba odbijena.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je Okružni sud suviše ekstenzivno tumačio član 54. ZPP koji se, po njenom mišljenju, odnosi samo na tužbu za utvrđenje, a ne na tužbu zbog smetanja posjeda, a na temelju kog je njenu tužbu odbacio. Dalje, apelantica navodi da je tačno da se u konkretnom slučaju radilo o verbalnim radnjama, ali i da se i ovim radnjama može smetati posjed ako se radi o ozbiljnim prijetnjama, upozorenjima, saopštenjima i slično. Također, po njenom mišljenju, pritom, treba imati u vidu i faktičku situaciju, kao i subjektivni doživljaj ugroženog lica. Apelantica ukazuje da je predmetni put jedini put do njene kuće i da je za nju od egzistencijalnog značaja, a da su joj tuženi verbalnim radnjama jasno stavili do znanja da ubuduće neće moći prolaziti tim putem, odnosno uz određene neprijatnosti od tuženih koje, kao slobodan građanin, nije dužna trpjeti. U prilog tvrdnji da je verbalne radnje tuženih shvatila kao ozbiljne apelantica ukazuje da je o ovom događuju odmah obavijestila policiju koja je izašla na lice mjesta i sačinila službenu zabilješku, te što predmetnim putem više nije prolazila sama nego samo u automobilu sa suprugom. Na temelju navedenog apelantica smatra da je proizvoljan zaključak drugostepenog suda da radnjama tuženih nije spriječena u korištenju predmetnog puta, kao i da je drugostepeni sud formalistički pristupio rješenju spora, ne upuštajući se u suštinu spora, prirodu odnosa između stranaka, kao i njen stvarni položaj u kom se našla nakon upozorenja tuženih. Dalje, apelantica smatra da je na ovaj način onemogućena u odlaženju i dolaženju kući u kojoj stanuje, pa da joj je povrijeđeno pravo na dom jer ga ne može koristiti u punom obimu, kao i pravo na imovinu jer je pravo služnosti jedno od osnovnih imovinskih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantičinim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su joj pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložilo svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3574/10 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio