Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3598/10 (M. K. i S. K.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3598/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3598/10, rješavajući apelaciju Marije Kajtuz i Slavke Kajtuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Kajtuz i Slavke Kajtuza podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 Dn 003231 10 Gž od 21. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Kajtuz i Slavko Kajtuz (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijeli su 20. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 Dn 003231 10 Gž od 21. maja 2010. godine.

2. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 Dn 003231 10 Gž od 21. maja 2010. godine odbio apelantovu žalbu kao zainteresovanih lica i potvrdio Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru broj Dn-949/06-P od 29. januara 2010. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je osporenim prvostepenim rješenjem stavljeno van snage rješenje istog suda od 6. septembra 2006. godine, te dozvoljeno, na temelju člana 42. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu RS (u daljnjem tekstu: ZGZ), u zk.ul. br. 684 k.o. Prijedor brisanje zemljišnoknjižnog tijela II, uknjižba brisanja državne svojine na zemljištu u A listu, uknjižba brisanja prava trajnog korištenja na k.č. broj 727/38, kao zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade i uspostavljanje prava svojine na nekretninama u A listu u apelantovu korist sa po ¼ dijela i S.D. sa ½ dijela. Okružni sud je ukazao da je članom 42. Zakona o zemljišnim knjigama regulisano da kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti u pismenoj formi, te da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi i da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. istog zakona. Dalje, ukazano je da je, prema stanju spisa, predlagateljica S.D. podnijela zahtjev radi uknjižbe brisanja državne svojine na izgrađenom građevinskom zemljištu prema članu

39. ZGZ, da je prvostepeni sud utvrdio da ispunjeni propisani uslovi, te dozvolio uknjižbu brisanja državne svojine na predmetnom zemljištu. Dalje, ukazano je da apelanti kao suvlasnici na predmetnom zemljištu ne mogu isticati progovore u pogledu sadržaja i valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je prednik predlagateljice zaključio, jer oni mogu biti isticani samo u parničnom postupku. Dalje, ukazano je da se u ovom postupku samo utvrđivalo da li su ispunjeni uslovi iz člana 42. ZGZ, kojim je propisano da će se na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, a na kom je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. ZGZ, na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisati u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist. S obzirom na to da su otklonjene nejasnoće u pogledu površine i suvlasničkog dijela predlagateljice na predmetnoj zgradi i kako je njen prednik stekao pravo vlasništva na navedenoj zgradi u smislu citirane odredbe, pravilnim je ocijenjeno rješenje prvostepenog suda koje ima deklaratorni karakter i kojim je izvršen prenos prava korištenja u privatno vlasništvo na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade.

3. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi apelanata svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti tvrde da je predlagateljica neopravdano i nezakonito uknjižena sa suvlasničkim dijelom ½. U prilog ovoj tvrdnji ističu da njeni prednici nisu kupili toliku imovinu, tj. da su kupili samo poslovni prostor što ne čini ½ zgrade, kao i da predmet kupoprodaje nije bila građevinska parcela čiji je vlasnik postala predlagateljica, i to bez ikakvog pravnog osnova. S tim u vezi, tvrde da za korištenje poslovnog prostora predlagateljica ima isključivo potreban i dovoljan pristup sa navedene ulice, a osporenim rješenjem joj se besplatno daje polovina od cijele parcele, koju ni do sada nije koristila, niti je imala potrebu za tim. Apelanti tvrde da je sporna parcela isključivo bila predmet kupoprodajnog ugovora koji su oni zaključili, da su stečenu imovinu skupo platili, odnosno da su kupili sve izuzev poslovnog prostora koji je kupio prednik predlagateljice. Također, apelanti izražavaju sumnju u pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji koji je prednik predlagateljice zaključio.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. U vezi sa navodima apelanata, koji se u suštini svode na tvrdnju da su im pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuju, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3598/10 (M. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio