Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/10 (Radio-televizija Federacije BiH)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Građanski postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3600/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3600/10, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radio-televizije Federacije BiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 010367 09 Gž od 21. jula 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radio-televizija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), a koju zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnijela je 20. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 010367 09 Gž od 21. jula 2010. godine.
2. Općinski sud u Tuzli je Presudom broj 33 0 Mal 010376 09 Mal od 26. juna 2009. godine obavezao H.V. (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati 60.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2007. godine, pa do isplate, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 260.00 KM. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je po apelantičinom prijedlogu na temelju vjerodostojne isprave donijeto rješenje o izvršenju 19. januara 2009. godine, da je tužena protiv ovog rješenja uložila prigovor, pa je, u skladu sa članom
50. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), rješenje o izvršenju stavljeno van snage, odgođeno izvršenje i određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Dalje, ukazano je da je članom 47. st. 1. i 2. Zakona o Radio-televiziji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 40/02), koji se primjenjivao u spornom periodu, regulisano da se obaveza plaćanja pretplate uspostavlja na temelju pretpostavke da jedno lice u svakom domaćinstvu posjeduje jedan TV ili radio-prijemnik, te da se ova pretpostavka može osporiti pisanom izjavom o neposjedovanju navedenih prijemnika. Dalje, ukazano je da je članom 45. stav 1. propisano da je svaka fizička osoba ili pravno lice na teritoriji FBiH koji posjeduju radio ili televizijski prijemnik dužna plaćati mjesečnu pretplatu. S obzirom na to da tužena, osim gole tvrdnje da ne posjeduje TV prijemnik, ničim nije dovela u sumnju pretpostavku o posjedovanju TV prijemnika, a da iz izvoda apelantičinih poslovnih knjiga jasno proizlazi dug u označenom iznosu za utuženi period, a imajući u vidu citirane odredbe, tužena je obavezana na plaćanje duga. Dalje, ukazano je da nisu prihvaćeni dokazi tužene zbog toga što su irelevantni u smislu čl. 45. i 47. Zakona o Radio-televiziji FBiH, odnosno zato što tužena nije predočila niti jedan dokaz koji bi je oslobodio plaćanja pretplate, niti je podnijela izjavu u smislu člana 47. navedenog zakona. Najzad, ukazano je da je uvidom u rješenje RTV Sarajevo od 14. maja 1986. godine utvrđeno da je tužena bila oslobođena obaveze plaćanja pretplate, i to za period od 1. juna 1986. godine na vrijeme od godinu dana, a na temelju čega je zaključeno da je bila oslobođena obaveze plaćanja samo za navedeni period, a ne i ubuduće.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Mal 010367 09 Gž od 21. jula 2010. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da joj tužena isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Tužena je prvostepenu presudu osporila zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica nije odgovorila na žalbu tužene. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da prvostepeni sud nije prihvatio dokaze tužene koje je predložila i izvela na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, da je tužena ranijim apelantičinim rješenjem bila oslobođena plaćanja pretplate kao slijepo i 100% invalidno lice, te rješenje Centra za socijalni rad od 12. februara 2007. godine o njenoj invalidnosti sa invaliditetom prve grupe - 100% oštećenje organizma zbog sljepoće, te rješenje PIO kojim su joj priznata prava na novčanu naknadu kao invalidnom licu, jer je ocijenio da su irelevantni. Dalje, ukazano je da nije bilo mjesta za donošenje rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave – analitičke kartice, jer se ona, u smislu člana 29. stav 2. ZIP-a, ne može smatrati vjerodostojnom ispravom, odnosno ne može se podvesti niti pod jednu od vjerodostojnih isprava koje su taksativno pobrojane u navedenom članu, a čime je zakonodavac isključio mogućnost širenja kruga taksativno pobrojanih vjerodostojnih isprava. U tom smislu, ne može se primijeniti član 25. Zakona o javnom radio-televizijskom servisu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 78/05) kojim je propisano da račun ili izvod iz poslovnih knjiga javnih radio-televizijskih servisa, u odnosu na potraživanja RTV takse, predstavljaju vjerodostojne isprave u smislu ZIP-a. Dalje, ukazano je da je apelantica svoj tužbeni zahtjev temeljila jedino na izvodu iz svojih poslovnih knjiga, koji nema karakter javne isprave i nema snagu kvalifikovanog dokaza, odnosno ne postoji zakonska odredba o presumpciji dokazne snage njenog sadržaja. S obzirom na to da je tužena u prigovoru, kao i toku cijelog postupka osporavala kako osnovanost, tako i visinu tužbenog zahtjeva, zaključeno je da apelantica svoje potraživanje nije mogla temeljiti samo na svojoj privatnoj ispravi već je to bila dužna dokazati i drugim dokazima, kao i da je, s tim u vezi, prvostepeni sud bio dužan drugim dokazima provjeriti istinitost njenog sadržaja. Najzad, strankama je dato na znanje da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o dopuni Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 35/09) koji u članu 17a. propisuje oslobađanje od plaćanja RTV takse za slijepa i gluva lica, a koje pravo se ostvaruje na osnovu potvrde nadležne ustanove penzijskog i invalidskog osiguranja.
4. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da analitička kartica ne može biti vjerodostojna isprava u smislu ZIP-a. Dalje, apelantica tvrdi da je analitička kartica dokaz o evidenciji redovnog plaćanja bilo kakvih potraživanja, pa i RTV pretplate, a što je propisano i članom 25. Zakona o radio-televizijskom sistemu BiH, da kao takva ima dokaznu snagu, pa da je na tuženoj bio teret dokazivanja da nije validna. Najzad, apelantica tvrdi da tužena u žalbi ni na koji način nije na to ukazivala, a zbog čega smatra da je Kantonalni sud prekoračio svoje ovlaštenje i da je odlučujući po žalbi tužene odlučivao i o onom što se žalbom nije osporavalo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić