Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3615/10 (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3615/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3615/10, rješavajući apelaciju JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 002406 10 U od 20.
maja 2010. godine, Rješenja općinskog načelnika Općine Kreševo broj 02-23-554/10 od 18. februara 2010. godine i Rješenja Službe za civilnu zaštitu, urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Kreševo broj 06-23-145/10 od 11. januara 2010.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Tomislav Ćurčić, advokat iz Mostara, podnio je 23. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 002406 10 U od 20. maja 2010. godine, Rješenja općinskog načelnika Općine Kreševo (u daljnjem tekstu: općinski načelnik) broj 02-23-554/10 od 18. februara 2010. godine i Rješenja Službe za civilnu zaštitu, urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Kreševo (u daljnjem tekstu: Služba za urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina) broj 06-23-145/10 od 11. januara 2010. godine.
2. Služba za urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina je Rješenjem broj 06- 23-145/10 od 11. januara 2010. godine obavezala apelanta kao korisnika instalacija na području Općine Kreševo u dužini od 210.000 metara na plaćanje komunalne naknade u mjesečnom iznosu od 12.600,00 KM, počev od 1. januara 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj organ uprave primjenom odredbe čl. 14. i 17. Zakona o komunalnoj djelatnosti („Službeni list SRBiH“ broj 20/09) i čl. 2, 3, 6, 9. i 13. Odluke o komunalnoj naknadi Općinskog vijeća Kreševo (u daljnjem tekstu: Odluka o komunalnoj naknadi) broj 01-02-1766/09 od 16. novembra 2009. godine odlučio kao u izreci rješenja. S tim u vezi je ukazao da je članom 2. st. 3. i 4. Odluke o komunalnoj naknadi propisana obaveza plaćanja komunalne naknade za nadzemne i podzemne instalacije (telefonske instalacije), a da je jedinica mjere za utvrđivanje visine komunalne naknade dužni metar dužine instalacije. Takođe, članom 6. odluke je propisano da su obveznici plaćanja komunalne naknade vlasnici nadzemnih i podzemnih instalacija, dok je članom 9. regulisano da se iznos komunalne naknade utvrđuje množenjem vrijednosti obračunske jedinice - boda sa koeficijentom namjene. Služba za urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina je, takođe, navela da je nakon više dopisa upućenih apelantu od kojeg je traženo da sam dostavi podatak o dužini instalacije koju koristi na području općine Kreševo, kojem zahtjevu apelant nije udovoljio, taj organ imenovao stručnu komisiju da izvrši mjerenje dužine instalacija koju apelant koristi, pa je na temelju zapisnika navedene komisije odlučeno kao u izreci rješenja.
3. Rješenjem općinskog načelnika broj 02-23-554/10 od 18. februara 2010. godine apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Službe za urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina od 11. januara 2010. godine je odbijena kao neosnovana. Općinski načelnik je uvidom u spise predmeta prvostepenog organa utvrdio da je taj organ na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi Zakona o komunalnoj djelatnosti i Odluke o komunalnoj naknadi pravilno postupio kada je obavezao apelanta kao korisnika instalacije na području općine Kreševo na plaćanje komunalne naknade, zbog čega je primjenom člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučio kao u izreci rješenja.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 002406 10 U od 20. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena u upravnom sporu protiv tuženog oćinskog načelnika radi poništenja Rješenja broj 02-23-554/10 od 18. februara 2010. godine.
5. Nakon što je ispitao zakonitost osporenog upravnog akta a u vezi sa razlozima iz tužbe, te postupajući prema članu 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, suprotno navodima iz tužbe, taj sud je potvrdio kao pravilno stajalište organa uprave, da je apelantova obaveza za plaćanje naknade za korištenje instalacija propisana čl. 14. i 17. Zakona o komunalnoj djelatnosti i čl. 2, 6, 9. i 13. Odluke o komunalnoj naknadi, kojim odredbama je, kako je već navedeno, propisano da se komunalna naknada plaća za nadzemne i podzemne instalacije a da je jedinica mjere za utvrđivanje visine naknade dužni metar dužine instalacija. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu utvrđene dužine instalacija koju koristi na području općine Kreševo, podsjećajući da je tuženi u više navrata od samog apelanta tražio da dostavi taj podatak (dopis br. 06-31-1676/09 od 5. novembra 2009. godine i br. 06-31-1676/4 od 16. decembra 2009. godine) kojem zahtjevu apelant nije udovoljio, zbog čega je Služba za urbanizam, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina formirala stručnu komisiju koja je izvršila mjerenja dužine instalacija apelanta i koju dužinu je konstatovala zapisnikom broj 06. 31-SL-15/10 od 4. januara 2010. godine na temelju čega je apelantu određena visina predmetne naknade. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je tuženi u obrazloženju rješenja dao jasne i valjane razloge po svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su od odlučnog značaja za pravilno rješenje predmetne upravne stvari. Stoga je primjenom člana 36. st. 1. i 2. a u vezi sa članom 28. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji elaborira tok postupka, ukazujući na kriterije iz člana 12. Odluke o komunalnoj naknadi za koje tvrdi da su „nezakoniti i tedenciozni, ekonomski nelogični i neopravdani“, jer se „veća komunalna naknada plaća na podzemne instalacije nego za poslovni prostor“. Apelant smatra da je naknada koja mu je utvrđena za korištenje podzemne instalacije donesena na temelju pogrešne primjene materijalnog prava, „jer je pitanje telekomunikacijske infrastrukture koja se nalazi u cestovnom pojasu regulisano Zakonom o cestama FBiH, dok je pitanje naknade za podzemne instalacije regulisano Odlukom o visini i načinu plaćanja naknade za korištenje zemljišta u cestovnom pojasu i drugog zemljišta koje pripada javnim cestama“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente kojim bi opravdao svoje trvdnje da mu je na bilo koji način povrijeđeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić