Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/10 (B. Š.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3940/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. listopada 2013. godine, u predmetu broj AP-3940/10, rješavajući apelaciju Božice Šator na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božice Šator podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001465 08 U od 12. srpnja 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1081387364 od 29. kolovoza 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo matični broj 1081387364 od 8. svibnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Božica Šator (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušja, odvjetnici iz Sarajeva, podnijela je 14. rujna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001465 08 U od 12. srpnja 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1081387364 od 29. kolovoza 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) matični broj 1081387364 od 8. svibnja 2008. godine.

2. Rješenjem Administrativne službe matični broj 1081387364 od 8. svibnja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1081387364 od 29. kolovoza 2008. godine, usvojen je apelantičin zahtjev u dijelu u kojem je tražila uspostavu isplate obiteljske mirovine počev od 2. studenog 1994. godine do 31. srpnja 1998. godine. U dijelu u kojem je apelantica tražila uspostavu obiteljske mirovine za period od 1. kolovoza 1998. godine do 23. veljače 2005. godine apelantičin zahtjev je odbijen. Obrazlažući razloge za odbijanje ovog dijela zahtjeva Kantonalna administrativna služba je navela da je odredbama članka 104. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: MIO), koji je stupio na snagu 31. srpnja 1998. godine propisano da se mirovina isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje mirovine, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnesen po isteku tog roka od dana podnošenja zahtjeva za šest mjeseci unazad. Kako je apelantica zahtjev podnijela 23. kolovoza 2005. godine to su njena potraživanja za period od 1. kolovoza 1998. godine do 23. veljače 2005. godine zastarjela.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 001465 08 U od 12. srpnja 2010. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelantica zahtjev za retroaktivnu isplatu mirovine podnijela 23. kolovoza 2005. godine, da je Zakon o MIO-u stupio na snagu 31. srpnja 1998. godine, tako da su odluke organa uprave pravilne, jer su potraživanja za period od 1. kolovoza 1998. godine do 23. veljače 2005. godine zastarjela.

4. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica navodi da je pogrešan stav sudova u svezi primjene odredbe članka 104. stavak 2. Zakona o MIO-u. Ovaj zakon stupio je snagu 31. srpnja 1998. godine tako da se ne može primjenjivati na stečena prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud podsjeća da o identičnom pitanju raspravljao u odluci broj AP-1191/08 od 25. ožujka 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio „Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja mirovinskog fonda, te s tim u svezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene mirovine, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojemu pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao zaštititi svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio mirovina mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.“ S tim u svezi, Ustavni sud se u cijelosti poziva na zaključak iz citirane odluke broj AP-1191/08, odnosno zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

8. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/10 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio