Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4475/10 („Madona kommerc“ PP Tuzla)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4475/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4475/10, rješavajući apelaciju PP „Madona kommerc“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP „Madona kommerc“ Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000854 08 U od 17. avgusta 2010. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP „Madona kommerc“ Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000854 08 U od 17. avgusta 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „Madona kommerc“ p.p. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Tuzli, koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000854 08 U od 17. avgusta 2010. godine.

2. Prema stanju spisa, Rješenjem Porezne uprave Kantonalnog ureda Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 10-3-05-05-1-136/08 od 12. marta 2008. godine (koje apelant nije dostavio uz apelaciju) odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja istog organa broj 10-3-02-15-2-

74/08 od 22. februara 2008. godine, kojim je po službenoj dužnosti izmijenjeno Rješenje Finansijske policije broj FP-329-28-2/02 od 9. avgusta 2002. godine u dijelu koje je konačno u upravnom postupku, i to za iznos utvrđene dužne zatezne kamate apelanta kao obveznika, te utvrđene zatezne kamate u pojedinačnim iznosima.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Porezne uprave od 12. marta 2008. godine, Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 07-15-422/08 od 19. avgusta 2008. godine kojim je žalbu odbilo i osporeno rješenje potvrdilo. Ispitujući osporeno rješenje, Federalno ministarstvo se pozvalo na odredbu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na javne prihode („Službene novine FBiH“ broj 42/06; u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope), koji je stupio na snagu 3. avgusta 2006. godine, kojom je smanjena kamata na javne prihode sa 0,06% na 0,04% za svaki dan zakašnjenja, a koja je bila propisana odredbom člana 2. ranijeg Zakona o visini kamate („Službene novine FBiH“ br. 48/01 i 52/01). Dalje, kako je u obrazloženju istaknuto, odredbom člana 4. Zakona o visini stope je propisano da postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate po neblagovremeno plaćenim javnim prihodima, po kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu donesena ili izvršena konačna i pravosnažna rješenja, završit će se po odredbama ovog zakona.

4. Federalno ministarstvo je ocijenilo neosnovanim apelantove navode kojim je ukazao da duže vrijeme čini napore da se realizuje rješenje Ministarstva finansija od 23. marta 2005. godine kojim je uvažena apelantova žalba i kojim je naloženo da se utvrdi da li postoji obaveza i da li je protekao zakonski rok od pet godina od dospijeća poreske obaveze. Obrazlažući stav o neosnovanosti ovih navoda, Federalno ministarstvo je istaklo da apelant ne spori visinu preračunatog iznosa kamata, te da se u ovoj fazi postupka, odnosno u žalbi podnesenoj protiv pobijanog rješenja o preračunu kamata ne može osporavati postojanje i osnovanost ranije utvrđene porezne obaveze. Federalno ministarstvo je na kraju zaključilo da je prvostepeni organ u cijelosti postupio shodno zakonskim odredbama i da žalbeni navodi nisu utjecali na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, pa je, shodno odredbi člana 237. stav 1. Zakon o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 000854 08 U od 17. avgusta 2010. godine tužbu odbio. Kantonalni sud je, nakon što je razmotrio tužbu, odgovor na tužbu i sve upravne spise, ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe, ocijenivši tužbu neosnovanom. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je iz sadržaja tužbe vidljivo da apelant osporeni akt ne pobija zbog zakonitosti i pravilnosti obračuna kamata, nego iz razloga što osporava utvrđene obaveze na osnovu kojih su zatezne kamate obračunate, navodeći da nije realizovano rješenje Ministarstva finansija od 23. marta 2005. godine kojim je uvažena njegova žalba i kojim je naloženo da se utvrdi da li postoji porezna obaveza i da li je protekao zakonski rok od pet godina na koji su prigovor nižestepeni organi dali jasan odgovor koji navedeni sud u cijelosti prihvata kao valjan. Pojašnjavajući dalje suštinski prigovor apelanta, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije poništen konačni upravni akt kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate na glavni dug, zbog čega je irelevantan prigovor apelanta koji se odnosi na drugi upravni akt, odnosno na drugi postupak, kako su to pravilno zaključili nižestepeni organi uprave.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da istorijat predmeta seže od rješenja Finansijske policije od 23. marta 1995. godine kojim je apelantu naloženo da plati porez na promet i kamatu, da je u tom postupku doneseno više rješenja, između ostalih i rješenje Ministarstva finansija od 23. marta 2005. godine na koje se apelant i tokom predmetnog postupka pozivao. Suština apelacionih navoda je dovođenje osporene presude Kantonalnog suda u kontekst rješenja Ministarstva finansija od 23. marta 2005. godine kojim je uvažena apelantova žalba i predmet vraćen na ponovni postupak (radi se o postupku prinudne naplate po rješenju Finansijske policije iz jula 1995, godine, kojim je izvršena zabrana raspolaganja sredstava na žiro-račun apelanta, dakle, o postupku koji se ne može dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom). Apelant ukazuje da je Kantonalni sud imao mogućnost uvažiti njegovu tužbu po (za apelanta) obavezujućem rješenju od 23. marta 2005. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

a) Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ocjenjujući postupak u cjelini u svjetlu apelantovih navoda koje je isticao i tokom postupka, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Naime, tokom postupka okončanog osporenom presudom je na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju utvrđeno da konkretna obaveza u predmetnom postupku (obračun kamate na iznos ranije utvrđene obaveze) proizlazi iz konačnog upravnog akta od 8. avgusta 2002. godine, koji nije poništen i koji je na snazi, te da je stoga potpuno neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na drugi upravni akt i drugi postupak, koji se, kao takav, ne može dovesti u vezu sa konkretnim postupkom. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.b)Dopustivost ratione materiae

11. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 000854 08 U od 18. avgusta 2010. godine, kojom je odbijena njegova tužba podnesena radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva, kojim je, opet, odbijena žalba apelanta protiv rješenja Porezne uprave. Naime, prvostepenim rješenjem Porezne uprave je, po službenoj dužnosti, izmijenjeno rješenje Finansijske policije od avgusta 2002. godine u dijelu koje je postalo konačno i to tako što je izmijenjen (smanjen) iznos zatezne kamate na glavni dug na ime neuplaćenog poreza na promet, te je apelant obavezan da umjesto dosadašnjeg iznosa na ime kamata od 21.676,29 KM, isplati ukupan iznos od 14.450,86 KM.

12. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) slijedi da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva u koje nesporno spada i obaveza plaćanja poreza na promet, uključujući i kamatu na iznos glavnog duga po osnovu poreza na promet, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelantu izmijenjen (smanjen) iznos zakonske zatezne kamate na iznos ranije utvrđenog glavnog duga na ime neplaćenog poreza na promet ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u apelantovom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić