Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4478/10 („Natron“ d.d. Maglaj)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4478/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4478/10, rješavajući apelaciju D.D. „

Natron“ Maglaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DD „Natron“ Maglaj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000815 od 12. avgusta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Natron“ d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Maglaju, koga zastupa zakonski zastupnik Elmir Mustabašić, direktor, podnio je 18. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000815 od 12. avgusta 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-07-

000 009 od 5. oktobra 2007. godine apelant je obavezan da tužitelju Džemalu Mehinagiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) u radnu knjižicu upiše staž osiguranja, počev od 1. maja 1992. godine do 30. maja 1994. godine, te da nadležnom Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod za PIO) uplati doprinose za tužitelja za period od 1. maja 1992. godine do 30. maja 1994. godine. Istom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a u pogledu troškova postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio. Obrazlažući stav za navedeno odlučenje, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj do 1. maja 1992. godine radio kod apelanta, da je od 1. maja do 30. maja 1994. godine bio pripadnik Oružanih snaga BiH, te da je apelant za navedeni period ružitelju priznao sva prava po osnovu rada, pa je iz tog razloga sud i odlučio kao u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-

002 396 od 9. januara 2009. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud na temelju nespornih činjenica i izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelju kao apelantovom zaposleniku radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka sa posla pet dana uzastopno, kako je to propisano odredbom člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Na temelju takvog utvrđenja prvostepeni sud je utvrdio da su apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelju od 19. septembra 1995. godine i tač. 3. i 4. rješenja apelantovog direktora od 13. novembra 1998. godine zakonita, te da se temelje na tada važećim propisima i da se na tužitelja u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva (kojim je tražio poništenje navedenih rješenja i uspostavu radnopravnog statusa od 1. maja 1992. godine do 30. novembra 1999. godine) ne mogu primijeniti odredbe člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), budući da je tužitelju prestao radni odnos kod apelanta prije stupanja na snagu navedenog zakona.

4. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000815 od 12. avgusta 2010. godine kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude u odbijajućem dijelu preinačio, tako da su poništena rješenja apelanta od 15. septembra 1995. godine i 13. novembra 1998. godine (tač. 3. i 4), uz istovremeno obavezivanje apelanta da tužitelju u radnu knjižicu upiše staž osiguranja počev od 30. maja 1994. godine do 30. novembra 1999. godine, te uplati doprinose za navedeni period, kao i da mu naknadi troškove postupka.

5. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi neosnovano odbili tužiteljev zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa za period od 1. juna 1994. godine do 30. januara 1996. godine kod činjenice da je apelantovim rješenjem od 13. novembra 1998. godine utvrđeno da tužitelj u periodu od 1. juna 1994. godine do 30. januara 1996. godine nije radio (imao je status radnika na čekanju), da se 1. decembra 1999. godine tužitelj obratio apelantu zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa i da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Dakle, kako je u obrazloženju navedeno, u konkretnom slučaju se radi o zaposleniku na čekanju posla, u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, koju je Vrhovni sud citirao. U tom kontekstu je dalje navedeno da je tačkom 3. spornog rješenja od 13. novembra 1998. godine tužitelju priznat status zaposlenika na čekanju posla od 1. juna 1994. godine do 30. januara 1996. godine, pa je revizijski sud u tom dijelu uvažio reviziju tužitelja.

6. Dalje, odlučujući o zahtjevu tužitelja za priznavanje radnopravnog statusa za period od 31. januara 1996. godine do 30. novembra 1999. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužitelju za navedeni period pripada pravo radnika na čekanju posla, jer mu to pravo proizlazi iz odredbe člana

143. ZOR-a, budući da je intencija zakonodavca bila da donošenjem odredaba člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a na posao budu vraćeni svi radnici koji su do stupanja na snagu navedenog zakona ostali bez posla, pogotovo ako su razlog bili rat i ratna dešavanja, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Istaknuto je da je isti pravni stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 1981/07 od 20. novembra 2009. godine, kao i Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja od 14. decembra 2009. godine. Upravo zbog navedenog, kako je istakao Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nije bilo potrebno utvrđivati iz kojih razloga je tužitelju prestao radni odnos, niti okolnost što se tužitelj po prestanku ratnih djejstava nije odmah javio na posao, pa budući da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, navedeni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a od Vrhovnog suda koji je, bez obzira na činjenicu da je tužitelju prestao radni odnos zbog teže povrede radne obaveze, shodno tada važećim zakonskim propisima, što su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, udovoljio tužbenom zahtjevu za uspostavu radnopravnog statusa tužitelju počev od 30. maja 1994. godine do 30. novembra 1999. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i argumentovano, pozivajući se na prasku Ustavnog suda i sopstvenu praksu, obrazložio zašto je uvažio reviziju tužitelja, a dato obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u jednom segmentu. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegove navode o kršenju prava na koja se u apelaciji pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4478/10 („Natron“ d.d. Maglaj) | Sudska praksa | Aktio