Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4483/10 (P. P.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4483/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4483/10, rješavajući apelaciju Petka Pojužine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petka Pojužine podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000378 10 Gž od 16. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-P-07-000-070 od 19. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petko Pojužina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 18. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000378 10 Gž od 16. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-07-000-070 od 19. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-07-000-070 od 19. oktobra 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi „Aurora“ d.o.o. Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu isplati iznos od 8.083,00 KM na ime zakonske zatezne kamate na glavni dug od 50.438,80 KM, za period od 1. januara 2006. godine do 30. oktobra 2006. godine, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant po osnovu predugovora o kupoprodaji stana, zaključenog sa tuženim 5. jula 2005. godine, za predmetni stan uplatio iznos od 50.435,80 KM, zatim da se apelant sa članovima svoje porodice uselio u predmetni stan, kao i da navedenim predugovorom parnične stranke nisu dogovorile ugovornu kaznu u slučaju docnje, u skladu sa odredbom člana 270. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na navedeno, kako je istakao Osnovni sud, apelant ne može ostvariti pravo na novčanu naknadu zbog zakašnjenja tuženog da apelantu u ugovorenom roku preda u posjed predmetni stan. Osnovni sud je pojasnio da apelant u konkretnom slučaju potražuje zakonsku zateznu kamatu, zbog zakašnjenja tuženog da mu preda u posjed predmetni stan (tuženi je predaju stana izvršio sa zakašnjenjem od 10 mjeseci), što je suprotno odredbi člana 277. ZOO, budući da se radi o ispunjenju nenovčane obaveze – naturalnoj obligaciji.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 P 000378 10 Gž od 16. septembra 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kog je proizašlo, između ostalog, da su parnične stranke zaključenim predugovorom sporazumjele da će zaključiti glavni ugovor, nakon što tuženi, kao prodavac, ishoduje uknjižbu prava vlasništva kod nadležnog organa na stambenoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan. Dalje, iz činjeničnog utvrđenja je proizašlo da je aneksom ugovora od 2. oktobra 2006. godine, zaključenog između tuženog, kao izvođača radova, i Opštine Nevesinje, kao investitora, produžen rok završetka radova na predmetnom stanu do 30. oktobra 2006. godine, zbog naknadnih radova na stambenoj zgradi u kojoj se nalazi apelantov stan.
4. Imajući u vidu takvo činjenično utvrđenje, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev imajući u vidu činjenicu da parnične stranke predugovorom nisu predvidjele ugovornu kaznu u slučaju docnje u pogledu ispunjenja obaveza, pri čemu je pravilno primijenjena odredba člana 270. ZOO. Naime, kako je istakao Okružni sud, odredbom člana 270. stav 2. ZOO je propisano da povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna), a što parnične stranke u konkretnom slučaju nisu učinile. S obzirom na navedeno, Okružni sud nije mogao prihvatiti apelantovu žalbenu tvrdnju da se na predmetnu pravnu stvar trebaju primijeniti odredbe člana 262. ZOO. Navedeno, kako je istakao Okružni sud, prije svega zbog toga što se sporni pravni odnos ima raspraviti primjenom odredaba iz predugovora i aneksa ugovora, što je prvostepeni sud i učinio, pa je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci presude.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u činjenici da su redovni sudovi nepravilno primijenili odredbe ZOO, konkretno odredbu člana 262. st. 1. i 2, jer sudovi nisu dali razloge zbog kojih se navedena odredba nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev za šta su dali jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, koje Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenog prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić