Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4485/10 (JU „Prva osnovna škola Zavidovići)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4485/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4485/10 , rješavajući apelaciju JU „Prva osnovna škola“ Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Prva osnovna škola“ Zavidovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000898 od 24.
avgusta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0- Gž-08-002 763 od 31. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-07-000427 od 17. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Prva osnovna škola“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 19. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000898 od 24. avgusta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08- 002 763 od 31. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-P-07-000427 od 17. septembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-P-07-000427 od 17. septembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 763 od 31. marta 2009. godine, apelantica je obavezana da tužiteljici Nefisi Karamehmedović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) za period od 24. oktobra 2004. godine do 31. maja 2008. godine na ime razlike plaće i drugih naknada po Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) isplati iznos od 26.979,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na način bliže preciziran u izreci presude, kao i da naknadi troškove parničnog postupka.
3. Odlučujući o spornim pitanjima Općinski sud je u pogledu blagovremenosti tužbe primijenio zastarni rok iz člana 106. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), pri čemu je dao razloge za primjenu navedene odredbe (o čemu se sud opširnije izjasnio na strani 3. obrazloženja). Dalje, Općinski sud je, pozivajući se na sudsku praksu u primjeni odredaba ZOR-a, naveo da kolektivni ugovori propisuju minimum prava ispod kojih poslodavac ne može ići, te da poslodavac zaposlenicima ne može isplaćivati plaće niže od osnovne plaće. U vezi sa prigovorima apelantice i umješača u postupku Zeničko-dobojskog kantona da tužiteljici ne pripadaju predmetna potraživanja iz razloga što je potpisala izjavu kojom je prihvatila Sporazum od 20. maja 2005. godine o utvrđivanju visine osnovice za obračun plaće i visine naknada, čime je tužiteljica apelantici oprostila dug, Općinski sud je stao na stanovište da prigovor nije osnovan. Prvostepeni sud je u tom kontekstu pojasnio da se navedena izjava ne može smatrati sporazumom kakav ima u vidu odredba člana 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer da bi se izjava smatrala oprostom duga, neophodno je postojanje sporazuma između apelantice i tužiteljice, a takvog sporazuma u konkretnom slučaju nema (o čemu se sud opširnije izjasnio na strani 5. obrazloženja). Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da je odredbama Granskog kolektivnog ugovora definisana osnovica za obračun najniže plaće, te ostali parametri za obračun plaće, kao i pravo na isplatu ostalih naknada iz radnog odnosa, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev, dosuđujući iznos potraživanja, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.
4. Odlučujući o zajedničkoj reviziji apelantice i umješača, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000898 od 24. avgusta 2010. godine kojom je revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti revizije, Vrhovni sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 120. ZOR-a kojima je propisano da se kolektivni ugovor može otkazati na način i pod uslovima predviđenim tim kolektivnim ugovorom, a da odredbama predmetnog Granskog kolektivnog ugovora nije predviđen jednostrani otkaz ugovora s obzirom na to da ne sadrži odredbe o tome da li je davanje otkaza uslovljeno prethodnim bezuspješnim prijedlogom njegove izmjene i dopune. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je bez pravne važnosti odluka Vlade FBiH (kojom je jednostrano otkazana primjena Granskog koleketivnog ugovora) za šta su nižestepeni sudovi dali jasne i potpune razloge u obrazloženju svojih presuda. Vrhovni sud je i ostale prigovore ocijenio neosnovanim, pa je primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci presude.
5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova u primjeni propisa kojima je regulisano predmetno pravno pitanje. Apelacijom se ukazuje da ugovor o radu, koji je tužiteljica zaključila, nije pojedinačni pravni akt, te iz tog razloga ne podliježe hijerarhiji pravnih akata, već podliježe pravilima ugovornog prava. Dalje, apelantica ističe da je volja i namjera ugovarača prilikom sklapanja predmetnog ugovora bila da se za svaku budžetsku godinu na nivou kantona zajednički utvrđuje visina pojedinih prava iz radnog odnosa, što je učinjeno sklapanjem posebnih sporazuma između Vlade Kantona i Sindikata. Sudovi su zanemarili činjenicu da je Granski kolektivni ugovor otkazan odlukom Vlade FBiH i da taj otkaz nije protivan niti jednoj odredbi navedenog ugovora, kao ni odredbama člana 120. ZOR-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava već razmatrao u predmetu broj AP 2387/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 12, 13. i 14) u kojem Ustavni sud nije našao da je u tom postupku bilo proizvoljnosti u primjeni odredaba ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, odbacujući apelacione navode u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje kao očigledno (prima facie) neosnovane. Ustavni sud, također, podsjeća da je identične stavove sa aspekta povrede ustavnih prava razmatrao u odlukama broj AP 2497/08 od 22. februara 2011. godine i broj AP 249/10 od 25. aprila 2013. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su razmatrane apelacije više osnovnih škola sa područja Zeničko-dobojskog kantona podnesenih protiv odluka redovnih sudova koje su donesene u postupcima pokrenutim tužbama zaposlenika tih škola radi ostvarivanja prava proisteklih iz radnog odnosa.
10. S obzirom na to da se razlozi navedenih odluka Ustavnog suda u cijelosti odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se, podržavajući vlastitu praksu, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedenih odluka. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su u konkretnom slučaju navodi apelantice u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić