Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4515/10 (M. R.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4515/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4515/10, rješavajući apelaciju Momčila Radulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Radulovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001191 09 Uvp od 15. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001191 09 U od 14. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 20. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001191 09 Uvp od 15. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001191 09 U od 14. septembra 2009. godine.

2. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Skupštine grada Banjaluka broj 07-013-77/09 od 5. marta 2009. godine (koje apelant uz apelaciju nije dostavio) odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio dodjelu gradskog građevinskog zemljišta radi formiranja zemljišta koje služi sa redovnu upotrebu objekta.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja navedenog rješenja, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 001191 09 U od 14. septembra 2009. godine tužbu kao neosnovanu odbio. Okružni sud je u obrazloženju pojasnio da je predmet konkretnog upravnog spora dodjela gradskog građevinskog zemljišta radi formiranja zemljišta za redovnu upotrebu objekta u apelantovom vlasništvu. Dalje, u obrazloženju je pojašnjeno da je predmet upravnog postupka odredio apelant zahtjevom podnesenim 28. oktobra 1999. godine, tako da ne stoje apelantovi navodi da je tuženi organ pogrešno tretirao njegov zahtjev. Iz stanja spisa, kako je istakao Okružni sud, proizlazi da se parcele, koje su obuhvaćene apelantovim zahtjevom, upisane u p.l. broj 392/20 k.o. Petrićevac 2, kao posjed Javnih i nekategorisanih puteva Petrićevac sa dijelom 1/1, dok se, prema gruntovnom stanju, navedene parcele vode na fizičkim licima sa pravom korištenja.

4. U vezi s navedenim Okružni sud je naveo da je 31. novembra 2006. godine stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu prema kojem se zemljište vraća u svojinu ranijim vlasnicima nacionalizovanog neizgrađenog građevinskog zemljišta, a saglasno odredbi člana 44. navedenog zakona, po sili zakona je prestala državna svojina na spornom zemljištu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zauzeo stav da je pravilan zaključak tuženog organa da raniji vlasnici prvo treba da uspostave raniji vlasničkopravni odnos, a da apelant ima mogućnost da se obrati nadležnoj jedinici lokalne zajednice, kako bi se izvršila eksproprijacija i prodaja zemljišta, a sve radi privođenja zemljišta krajnjoj namjeni. Budući da u predmetnoj upravnoj stvari, kako je istakao Okružni sud, nije doneseno prvostepeno rješenje o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta, saglasno odredbi člana 48. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, to je prestalo pravo Skupštine grada Banjaluka da vrši preuzimanje neizgrađenog građevinskog zemljišta iz posjeda ranijih vlasnika i dodjelu zainteresiranim subjektima iz čega proizlazi da je tuženi organ samo mogao da odbaci zahtjev. Međutim, kako je u obrazloženju istaknuto, iako je osporenim aktom apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan, tuženi organ na taj način nije povrijedio apelantova prava, jer su pravne posljedice odbijenja i odbacivanja zahtjeva u upravnom postupku iste. Okružni sud je na kraju zaključio da se navodima tužbe ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost osporenog akta, pa je primjenom odredaba člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučeno kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude, donio Presudu broj 11 0 U 001191 09 Uvp od 15. septembra 2010. godine kojom je zahtjev odbijen. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su odredbom člana 35. stav 2. ZUS-a precizirani razlozi zbog kojih se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, apelant u zahtjevu nije konkretizovao niti jednu povredu zakona ili drugog propisa koja bi se mogla podvesti pod te zakonske odredbe, pa je stoga otpala i pravna mogućnost da se ona u ovoj fazi postupka valjano ispita s obzirom na odredbu član 39. ZUS-a. Vrhovni sud je našao neosnovanim ukazivanje apelanta na presudu navedenog suda od 14. marta 2007. godine, jer se navedena presuda ne odnosi na meritum predmetne upravne stvari. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 40. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da niti jedan zakonodavni organ nije ocijenio njegove pismene dokaze kojim je ukazivao na činjenično stanje, jer se iz kopije katastarskog plana jasno vidi koje parcele čine sastavni dio dvorišta. Apelant smatra da su osporene odluke nezakonite i neutemeljene.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4515/10 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio