Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4523/10 (D.J.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4523/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4523/10, rješavajući apelaciju D.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.J. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-16/10 od 18. avgusta 2010. godine i P-683/07 od 18. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 20. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-16/10 od 18. avgusta 2010. godine i P-683/07 od 18. decembra 2009. godine. Apelant je podneskom od 5. decembra 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj 18. juna 2007. godine, te konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom na glavnoj raspravi, prvostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj P-
683/07 od 18. decembra 2009. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Ministarstvo bezbjednosti - Granična policija BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže na isplatu iznosa od 2.740,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju je navedeno da apelant potražuje isplatu razlike plaće po osnovu čina za period od 23. juni 2004. godine do 1. juna 2007. godine. Nakon ocjene svih provedenih dokaza (koje je sud taksativno naveo), u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), Sud BiH je istakao da je sporno da li je tuženi pravilno vršio obračun plaća za apelanta s obzirom da je obračun po koeficijentu 2,8 primijenjen tek od 1. juna 2006. godine, a ne od 23. juna 2004. godine, Navedeno je da se spornim ukazalo i to da li je tuženi povrijedio zakon propuštanjem da dodijeli činove u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika o činovima, kao i to da li je došlo do diskriminacije zbog propuštanja tuženog da odgovarajuće pravilnike o platama i činovima donese u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu navedenog zakona.
3. Sud BiH se, prije svega, pozvao na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika o platama i drugim oblicima dodataka policijskih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik o platama), koje je citirao, te je nakon analize citiranih odredaba zaključio da se postupak unapređenja policijskih službenika ne odvija automatizmom, sticanjem uslova u pogledu radnog iskustva i slično. U tom kontekstu je navedeno da je unapređenje kontinuirani proces koji podrazumijeva postojanje upražnjenog radnog mjesta za odgovarajući čin, postojanje uslova u pogledu iskustva, radnih rezultata i sl. Dakle, s obzirom na navedeno, kako je istakao prvostepeni sud, činjenica da nema automatizma u odnosu na sticanje čina ukazuje da nema osnova za apelantov prigovor da mu pravo na čin ne pripada od dana stupanja na snagu Zakona o policijskim službenicima. Sud BiH je podsjetio da se pravila postupka utvrđuju opštim aktima, da se ta pravila odnose na veći broj poimenično neodređenih lica, a da se pojedinačnim aktom utvrđuju da li ti pojedinci imaju prava propisana opštim aktom.
4. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Pravilnik o platama opšti akt koji je stupio na snagu 1. decembra 2005. godine, kojim je za čin starijeg narednika propisan koeficijent 2,80. Dalje je pojašnjeno da je navedeni čin apelantu dodijeljen rješenjem od 17. maja 2006. godine, pa i njegova prava na koeficijent 2,80 teku od dana koji je određen navedenim rješenjem. Dakle, kako je u obrazloženju navedeno, odluka o dodjeli čina je zavisila isključivo od činjenice da li pojedinac (apelant) ispunjava kriterije propisane Zakonom o policijskim službenicima i Pravilnikom o platama. U vezi sa apelantovim prigovorom da je diskriminiran zbog činjenice da pravilnici nisu doneseni u zakonom propisanim rokovima, Sud BiH je naveo da sama ta činjenica apelantu ne daje pravo da tvrdi da je diskriminiran. U vezi s tim prvostepeni sud je pojasnio da apelant nije pojedinac koji je na bilo koji način izolovan, pa je kao takav bio podvrgnut različitom tretmanu jer se navedeno propuštanje odrazilo na sve zaposlenika tuženog. Sud BiH se u obrazloženju izjasnio i o ostalim spornim pitanjima (detaljnije na str. 4 do 6 obrazloženja), zaključivši da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je primjenom odredaba člana 176. ZPP u vezi sa odredbama člana 84. Zakona o policijskim službenicima odlučio kao u izreci presude.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je žalbu odbilo i osporenu presudu potvrdilo. Drugostepeno vijeće je u obrazloženju ponovilo činjenično utvrđenje nižestepenog suda sa kojim se u potpunosti složilo, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbom člana 125. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima određen rok od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona da Vijeće ministara usvoji Pravilnik o platama. Međutim, kako je istakao Sud BiH, nepoštivanje rokova za primjenu navedenih članova zakona i Pravilnika o platama nije dovelo apelanta u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale policijske službenike. Stoga, prema ocjeni Suda BiH, nisu osnovani navodi žalbe koji ukazuju na diskriminaciju, jer diskriminacija postoji ako je to rezultat različitog tretmana pojedinca i ako taj tretman nema objektivnog i razumnog opravdanja. Osim toga, kako je istaknuto, apelant tokom postupka nije dokazao da se prema njemu postupalo drugačije nego prema drugim u istim i sličnim situacijama. Sud BiH je nakon preispitivanja osporene presude zaključio da je ona pravilna, zbog čega je drugostepeno vijeće primjenom odredbe člana 193. ZPP odlučilo kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suštinski apelant osporava presude ukazujući da su donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Za apelanta je sporno što Sud BiH tvrdi da nije bilo diskriminacije i što navedeni sud pogrešno uvodi u postupak proces unapređenja, jer se proces unapređenja ne može provesti prije procesa dodjele činova, a kako tvrdi, svjesno i namjerno je donesen prvo Pravilnik o unapređenju, pa tek onda Pravilnik o činovima. Apelant osporava i postupanje policijskog odbora smatrajući da je u tom postupku učinjena diskriminacija u kršenju redoslijeda i prioriteta u odlučivanju po apelantovoj žalbi, jer je o žalbama nekih policijskih službenika policijski odbor odlučio prije njegove, a koja je zaprimljena ranije. Zbog dužine trajanja predmetnog postupka i postupka pred policijskim odborom, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u “razumnom“ roku, kao segmentu prava na pravično suđenje, te u skladu sa navedenim traži i isplatu naknade na ime nematerijalne štete. U dopuni apelacije apelant je ponovo ukazao na odugovlačenje postupka pred policijskim odborom, te se pozvao na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci broj AP 2609/06, uz obrazloženje da apelant ne može snositi posljedice na donošenje akata u roku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava i neke postupke koji su prethodili predmetnom, a koje apelant dovodi u kontekst kršenja prava na nediskirminaciju i donošenja odluke u „razumnom“ roku. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant predmetnom apelacijom osporava presude Suda BiH koje su donesene u postupku povodom apelantove tužbe protiv kojih je apelant blagovremeno podnio predmetnu apelaciju, tako da, shodno navedenom i jasnim Pravilima Ustavnog suda, samo presude Suda BiH, kao i postupak pred navedenim sudom mogu u konkretnom slučaju biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom.
9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u „razumnom“ roku, Ustavni sud primjećuje da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom 18. juna 2007. godine, te da je predmetni parnični postupak na dvije instance okončan za tri godine i dva mjeseca. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka proveden veći broj dokaza, da je apelant svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio tek na glavnoj raspravi, te da iz raspoloživih dokaza nije uočljiva namjera Suda BiH da na bilo koji način odugovlači postupak, niti je apelant u tom pravcu ponudio dokaze, pa s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, ne nalazi da je apelantu, i pored činjenice da se radi o hitnom postupku, u predmetnom postupku koji se vodio pred Sudom BiH prekršeno pravo na suđenje u „razumnom“ roku, kao segmentu prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud ove apelantove navode odbacuje kao prima facie neosnovane.
11. Dalje, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su oba vijeća Suda BiH dovoljno jasno obrazložila svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U vezi sa apelantovim pozivanjem u dopuni apelacije na Odluku Ustavnog suda broj AP 2609/06 od 17. aprila 2008. godine Ustavni sud zapaža da navedena praksa nije primjenjiva na konkretan slučaj zbog toga što u predmetnom slučaju nedonošenje pravilnika u zakonom propisanom roku nije uticalo na već stečena apelantova prava, kao što je to bio slučaj u citiranoj odluci. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić