Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4526/10 (C. K.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4526/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4526/10, rješavajući apelacije Cilke Karlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Cilke Karlović podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003476 10 Uvp od 24. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003476 10 U od 16. septembra 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica broj 02-05-111/09 od 19. oktobra 2009. godine i Rješenja Centra za socijalni rad Općine Stolac broj 05-1365/09 od 25. avgusta 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Cilka Karlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Aladinaća kod Stoca, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 21. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003476 10 U od 16. septembra 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica) broj 02-05-111/09 od 19. oktobra 2009. godine i Rješenja Centra za socijalni rad Općine Stolac ( u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) broj 05-1365/09 od 25. avgusta 2009. godine. Predmetna apelacija je kod Ustavnog suda evidentirana pod brojem AP 4526/10.,

2. Apelantica je posredstvom istog advokata 29. avgusta 2012. godine podnijela novu apelaciju kojom je osporila Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 003476 10 Uvp od 24. maja 2012. godine koju je ishodovala tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom a koja je donesena povodom apelantičinog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 003476 10 U od 16. septembra 2010. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP 3175/12.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 4526/10 i 3175/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4526/10.

4. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Centra za socijalni rad broj 05-1365/09 od 25. avgusta 2009. godine apelantici prestao status raseljene osobe, koji joj je bio priznat ranije donesenim rješenjem istog organa od 17. januara 2006. godine.

5. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica koje je Rješenjem broj 02-05-111/09 od 19. oktobra 2009. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. Ispitujući osporeno rješenje u svjetlu žalbenih razloga, drugostepeni organ je, između ostalog, naveo da je prvostepeni organ po službenoj dužnosti pribavio uvjerenje MUP-a HNK Stolac od 10. juna 2009. godine iz koga je proizašlo da je apelantica u aprilu 2004. godine prijavila prebivalište na adresi Aladanići bb, općina Stolac, čime je dobrovoljno odlučila da se stalno nastani u drugom mjestu na teritoriji FBiH, a ne da se vrati u prijeratno prebivalište u mjesto Krupac, općina Konjic. Prema ocjeni drugostepenog organa, iz navedenog, ali i iz samih žalbenih navoda, proizlazi da su ispunjeni razlozi za prestanak statusa raseljenog lica iz odredaba člana 10. tač. 3. i 5. Zakona o raseljenim licima, povratnicima u FBiH i izbjeglicama iz FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o raseljenim licima), kako je to pravilno utvrdio prvostepeni organ.

6. Kantonalni sud je, postupajući povodom apelantičine tužbe radi poništenja drugostepenog rješenja, donio Presudu broj 07 0 U 003476 10 U od 16. septembra 2010. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja apelantici utvrđen prestanak statusa raseljenog lica na temelju odredbe člana 10. tačka 3. Zakona o raseljenim licima, jer je apelantica dobrovoljno odlučila da se nastani u mjestu Aladinići, općina Stolac. Kantonalni sud je temeljem odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci.

7. Ispitujući osporenu presudu Kantonalnog suda u postupku koji je apelantica pokrenula zahtjevom za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 003476 10 Uvp od 24. maja 2012. godine zahtjev odbio. Vrhovni sud je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prebivalištu, naveo da se ne mogu prihvatiti apelantičini navodi da je pobijanom presudom povrijeđen zakon na njenu štetu. U tom kontekstu Vrhovni sud je istakao da je apelantica (nakon što joj je dodijeljen status raseljenog lica sa prijavljenim boravištem u općini Stolac, gdje se nastanila sa namjerom da tu privremeno živi) prijavila svoje prebivalište u istoj općini na adresi Aladinići bb, na kojoj se nalazi kuća u kojoj živi, pa je time upravo izrazila svoju namjeru da u tom mjestu stalno živi (a ne povremeno). Istaknuto je da, u smislu člana 4. Zakona o prebivalištu, apelantica ne može imati dva prebivališta (i u mjestu ranijeg prebivališta u selu Krupac kod Konjica i u mjestu Aladinići kod Stoca), već samo jedno. Uz to, kako je istakao Vrhovni sud, potvrda o prebivalištu MUP-a HNK iz koje jasno proizlazi da je apelantica 27. aprila 2004. godine prijavila prebivalište na adresi u općini Stolac je relevantan dokaz koji apelantica tokom postupka nije osporavala, pa je upravo to i ključni razlog što ni ostali apelantičini navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj upravnoj stvari, pa je primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci presude.

8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama učinjena povreda materijalnog prava, budući da nisu ispunjeni uslovi za prestanak statusa raseljenog lica, u skladu sa odredbama člana 10. Zakona o raseljenim licima. Pobijanim odlukama je, kako apelantica tvrdi, povrijeđeno jedno od osnovnih načela upravnog postupka, a to je načelo materijalne istine, jer se organi uprave i redovni sudovi u konkretnom postupku nisu bavili činjenicom da li je apelantici omogućen povratak na njenu prijeratnu adresu, o čemu su, kako apelantica tvrdi, trebali da vode računa kako bi utvrdili sve relevantne činjenice radi pravilnog vođenja postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke za šta su dali jasna i argumentovana obrazloženja, koja se, suprotno apelantičinim tvrdnjama, niti u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica, osim što ponavlja navode koje je isticala tokom upravnog postupka, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4526/10 (C. K.) | Sudska praksa | Aktio