Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4645/10 (R. B.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4645/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4645/10, rješavajući apelaciju Radoja Berića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoja Berića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rs-000361 08 Rev od 16. augusta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoja Berić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ružica Topić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rs-000361 08 Rev od 16. augusta 2010. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1644/08 od 15. januara 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 113 od 12. marta 2008. godine, jer u vrijeme podnošenja apelacije postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan.
3. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-51/05 od 25. januara 2008. godine stavom 1. odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu apelanta od 29. oktobra 2004. godine, koju je donio „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) i naloži tuženom da apelanta vrati na njegovo ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Stavom 2. presude utvrđeno je da postoji apelantovo potraživanje na ime naknade plate za period od 16. augusta 2004. godine do 29. januara 2005. godine u iznosu preciziranom u presudi i potraživanje tuženog u odnosu na apelanta na ime više isplaćene otpremnine u iznosu preciziranom u presudi. Stavom 3. presude utvrđeno je da su se potraživanja apelanta i tuženog u iznosima do visine od 12,46 KM ugasila, te da slijedom toga postoji obaveza tuženog da apelantu isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. januara 2005. godine do konačne isplate. Stavom 4. obavezan je tuženi da iznos iz stava 2. izreke predmetne presude registruje kod Fonda PIORS u obrascu M-4 i uplati pripadajuće doprinose za PIO i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Stavom 5. odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu kojim je tražena isplata neisplaćenih plata, regresa, zimnice i ogrjeva za period od 8. marta 2002. godine do 8. marta 2004. godine. Stavom 6. odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu plata za period od 8. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine, te za period od 29. januara 2005. godine do 15. novembra 2005. godine kao neosnovan, kao i apelantov zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se tuženi obaveže da mu isplati regres i naknade za zimnicu i ogrjev za period za koji je tužba blagovremena. Stavom 7. obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
4. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio radnik jednog od osnivača tuženog - Rudnika Ljubija; da je ugovorom zaključenim između Rudnika Ljubija i LNM Holding NV sa sjedištem na Holandskim Antilima osnovan tuženi koji je 16. augusta 2004. godine zaključio sa apelantom ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu NK radnik; da je tuženi 29. oktobra 2004. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga pozivajući se na svoj poslovni plan, plan proizvodnje i usvojenu sistematizaciju poslova i radnih zadataka kojom je bilo predviđeno 640 radnih mjesta dok su svi ostali radnici preko tog broja predstavljali tehnološki višak a među kojima je i apelant, jer nije bilo mogućnosti da se rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu; da je tuženi 30. septembra 2004. godine raspisao oglas za popunu 68 radnih mjesta među kojima su bila radna mjesta koja su odgovarala stručnoj spremi apelanta, te da se apelant, iako je u oglasu bilo navedeno da prednost imaju radnici koji su proglašeni tehnološkim viškom, nije prijavio na predmetni oglas, ali da ni prijave osam lica prijavljenih na predmetna radna mjesta nisu razmatrane, jer ta lica nisu ispunjavala uvjete oglasa tako da nije bilo prijema novih radnika. Navedeno je i da je apelant 8. marta 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa
5. U vezi s navedenim Osnovni sud je istakao da je članom 105. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava s tim da pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, te da se tužba može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Dalje, navedeno je da su čl. 113, 124. i 125. Zakona o radu propisani uvjeti za otkaz ugovora o radu, te da je jedan od tih uvjeta i otkaz zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga s tim da, kada poslodavac u takvoj situaciji ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao, mora provesti odgovarajuću proceduru konsultacija sa sindikatom ili savjetom zaposlenih, te da, ukoliko poslodavac nakon davanja otkaza radnicima ima namjeru da zaposli nove radnike, dužan je prethodno ponuditi radno mjesto bivšim radnicima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i povrat na posao neosnovan zbog toga što su ispoštovane procedure prilikom proglašenja apelanta tehnološkim viškom a i zbog toga što nakon davanja otkaza apelantu, tuženi nije zaposlio nove radnike apelantove kvalifikacije. Kao neosnovan odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu plaća za periode do 2005. godine, precizirane u presudi, uz obrazloženje da bi on bio osnovan smo u slučaju da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu bila poništena kao nezakonita. Dalje, navedeno je da je neblagovremena apelanova tužba u dijelu u kojem je tražio naknadu plaća za period od 8. marta 2002. godine do prestanka radnog odnosa, budući da je za njeno podnošenje protekao prekluzivni rok propisan članom 105. Zakona o radu, dok je, prema obrazloženju Osnovnog suda, tužba blagovremena u dijelu u kojem je tražena isplata naknada za periode nakon navedenog, te je iz tog razloga tužbeni zahtjev i usvojen u tom dijelu na način preciziran u st. 2, 3. i 4. presude.
6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Ž-08-000 113 od 12. marta 2008. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da postoji apelantovo potraživanje na ime naknade plata za period od 12. augusta 2004. godine do 29. januara 2005. godine na način da je apelantu dosudio iznose plata precizirane u presudi a koji su veći od prvobitno dosuđenih (stav 2. prvostepene presude) i doprinose za PIO i u slučaju nezaposlenosti (stav 4. prvostepene presude). Presudom je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu i apelant vrati na odgovarajuće radno mjesto (stav 1. prvostepene presude) u dijelu kojim je utvrđeno da postoji potraživanje tuženog prema apelantu na ime više isplaćene otpremnine (stav 2. prvostepene presude), kao i u dijelu kojim je utvrđeno da se potraživanje apelanta i tuženog u preciziranom iznosu ugasilo (stav 3. prvostepene presude), kao i u dijelu stava 6. (isplata plata za period od 29. januara 2005. godine do 15. novembra 2007. godine) i u stavu 7. (troškovi postupka) prvostepene presude, te predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Presudom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je tužba odbačena kao neblagovremena (stav 5. prvostepene presude i u dijelu stava 6. koji se odnosio na isplatu regresa, zimnice i ogrjeva za periode za koje je tužba odbačena kao neblagovremena). U obrazloženju je navedeno da iz pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za poništenje odluke o otkazu, jer je, prema mišljenju prvostepenog suda, tuženi prilikom donošenja te odluke postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu. Okružni sud je naveo da, prema mišljenju tog suda, tuženi nije prije donošenja nove sistematizacije utvrdio na kojim radnim mjestima je postojao višak, niti je utvrdio kriterije na osnovu kojih će se odlučivati ko će od zaposlenih biti raspoređen na druga radna mjesta a kojim radnicima će prestati radni odnos. Zbog navedenog, prema obrazloženju Okružnog suda, obrazloženje prvostepene presude u tom dijelu ne zadovoljava kriterije brižljive i savjesne ocjene dokaza zbog čega je taj sud u ovom dijelu i dijelovima preciziranim u presudi žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu, te predmet u ovom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. Okružni sud je naveo da je žalba osnovana i u dijelu u kojem je odlučeno o visini naknada plate za period od 12. augusta 2004. godine do 29. januara 2005. godine, budući da je, kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud odluku o visini te naknade dijelom zasnovao na odredbama Kolektivnog ugovora koji je odlukom Ustavnog suda RS proglašen neustavnim, te je Okružni sud iz tog razloga i preinačio prvostepenu odluku u ovom dijelu na način preciziran u presudi kako u odnosu na naknadu plata, tako i u odnosu na obavezu uplate doprinosa za PIO i osiguranje od nezaposlenosti. Okružni sud je naveo da je neosnovana žalba u dijelu kojim je osporena prvostepena presuda u odnosu na neblagovremenost dijela tužbe kojim je tražena isplata plata za period do 8. marta 2004. godine, budući da je protekao prekluzivni rok za podnošenje tužbe propisan članom 105. Zakona o radu.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rs-000361 08 Rev od 16. augusta 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je drugostepena odluka pravilna i na zakonu zasnovana.
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je pogrešno utvrđeno da je njegovo potraživanje naknade plata i drugih naknada iz radnog odnosa i doprinosa za period do marta 2004. godine zastarjelo, jer se tuženi obavezao da će isplatiti sva potraživanja za radnike i preuzeti sve radnike. Apelant smatra da je jasno da namjera tuženog nije bila da isplati zastarjela, već tekuća potraživanja pa čak ako su ta potraživanja prekluzijom prestala, prema apelantovom mišljenju, to ne znači da se za njega i ostale radnike nije mogao ugovoriti određen obim prava za taj period i da je zbog toga novo preduzeće i osnovano. Zbog navedenog, apelant smatra da ga je Vrhovni sud onemogućio u ostvarenju njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava samo dio presude Vrhovnog suda kojim je postupak pravosnažno okončan, odnosno meritorno riješeno o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknade plata i drugih primanja vezanih za radni odnos za period do 16. augusta 2004. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je ispravan stav drugostepenog suda da je apelantova tužba u navedenom dijelu neblagovremena. Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud pri tome pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić