Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4649/10 (D. J.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4649/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4649/10, rješavajući apelaciju Derviša Jahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Derviša Jahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003173 09 Gž od 11. augusta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-003434 od 22. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Derviš Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Dubrava, kojeg zastupa Mevludin Glavinić, advokat iz Živinica, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003173 09 Gž od 11. augusta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-003434 od 22. decembra 2008. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala elemente propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 30. augusta 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Advokat Mevludin Glavinić dostavio je 11. septembra 2013. godine punomoć za zastupanje apelanta.

2. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 032-0-P-07-003434 od 22. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te Zahide Jahić i Vehida Jahića (u daljnjem tekstu: ostali tužitelji) kojim su tražili da se utvrdi da je pravni prednik tužene Đule Salihspahić (u daljnjem tekstu: tužena) Hamdo Duratbegović kao kupac isplatio pravnom predniku apelanta i ostalih tužitelja kao prodavcu na ime kupoprodajne cijene za zemljište po ugovoru od 16. oktobra 1977. godine iznos od 14.000,00 tadašnjih dinara, a da preostali iznos od 16.000,00 dinara nikada nije isplatio, pa se, dosljedno tome, raskida navedeni kupoprodajni ugovor zbog neispunjenja od strane kupca. Stavom 2. presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da su pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja u svojstvu prodavca i pravni prednik tužene u svojstvu kupca 16. oktobra 1977. godine zaključili valjan kupoprodajni ugovor čiji su predmet nekretnine ukupne površine 1.422 m2, precizirane u presudi, a sve prema skici vještaka geometra, poimenično navedenog u presudi, koja je prilog njegovom nalazu i mišljenju od 28. oktobra 2008. godine i sastavni dio ove presude, pa su apelant i ostali tužitelji u izvršenju tog ugovora dužni predati tuženoj u posjed predmetne nekretnine precizirane u presudi, te ukloniti postavljeni poljski zidani wc ili trpjeti da tužena to uradi o njihovom trošku. Presudom je naloženo da su apelant i ostali tužitelji dužni trpjeti da se, u skladu sa predmetnom skicom geometra, izvrši cijepanje navedenih parcela, da se nove parcele označe novim brojem (novim podbrojem), te da se te nove parcele otpišu iz postojećeg uloška i upišu u novi z.k. uložak iste katastarske općine kao vlasništvo, odnosno u javne knjige kao posjed tužene sa 1/1 a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 3. presude obavezani su apelant i ostali tužitelji da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi.

3. U obrazloženju je navedeno da je prvobitni tužbeni zahtjev postavio prednik apelanta i ostalih tužitelja 6. decembra 1982. godine da bi ga preinačio na ročištu od 12. marta 1987. godine, te da je taj tužbeni zahtjev konačno preciziran 26. januara 1996. godine na način preciziran u izreci presude, a da su konačno preciziranje izvršili apelant i ostali tužitelji kao nasljednici iza umrlog prednika apelanta i ostalih tužitelja. Navedeno je da je, s druge strane, tužena istakla protivtužbeni zahtjev preciziran u izreci i istakla prigovor zastare, navodeći da je zahtjev za raskid ugovora postavljen 1996. godine pa je tako od zaključenja ugovora 1977. godine do isticanja zahtjeva za njegov raskid 1996. godine protekao opći zastarni rok. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja kao prodavac i pravni prednik tužene kao kupac 16. oktobra 1977. godine zaključili privremeni kupoprodajni ugovor o prodaji nekretnina u Slavinovićima za ukupnu cijenu od 27.000,00 dinara; da je navedeni ugovor zaključen u pismenoj formi u prisustvu dva svjedoka koja su se potpisala na ugovoru, te da je, s tim u vezi, predmetni ugovor pravno valjan u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78 - u daljnjem tekstu: Zakon) dok, prema obrazloženju Općinskog suda, od značaja nije to što je ugovor označen kao privremeni. Dalje, utvrđeno je da ugovorne strane nisu u ugovoru jasno naznačile nekretnine koje su bile predmet prodaje, nego su samo opisale parcele; da je prilikom zaključenja ugovora pravni prednik tužene isplatio kaparu u iznosu od 7.000,00 dinara, a da se dobijanjem kapare pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja obavezao da će odmah po prijemu kapare izgraditi prilazni put do kraja parcele („dio općinskog i katastarskog puta“) i riješiti ostale imovinskopravne odnose a pravni prednik tužene se kao kupac obavezao da će preostali dio kupoprodajne cijene isplatiti odmah po rješavanju imovinskopravnih odnosa, što je trebalo da riješi pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja, ali što on nikada nije izvršio. Osim toga, utvrđeno je i da su neposredno nakon zaključenja predmetnog ugovora iste stranke ugovorile i prodaju još jednog manjeg dijela parcele za dodatnih 3.000,00 dinara, kao i da je odmah nakon zaključenja ugovora pravni prednik tužene ušao u posjed svih kupljenih nekretnina, cijelu parcelu ogradio i na toj parceli napravio drvenu šupu.

4. Dalje je utvrđeno da je pravosnažnim tješenjem tog suda od 28. septembra 1982. godine utvrđeno da je pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja omeo pravnog prednika tužene u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina koje su predmet ovog postupaka, te da je tim ometanjem prednik tužene izgubio posjed na predmetnim nekretninama. Općinski sud je naveo i da je utvrđeno da je vještak geometar, poimenično naveden u presudi, u nalazima iz 1991. i 1995. godine izvršio identifikaciju parcela koje su predmet konkretnog kupoprodajnog ugovora na način preciziran u presudi. Navedeno je i da je, nakon toga, drugi vještak, poimenično naveden u presudi, na osnovu navedenog nalaza i mišljenja iz 1991. godine i 1995. godine, u svom nalazu i dopuni nalaza iz 2008. godine dao podatke o promjenama na predmetnim parcelama u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama iz čega proizlazi da su predmet spornog kupoprodajnog ugovora bile parcele precizirane u presudi a koje odgovaraju površini koju je dao vještak u nalazima iz 1991. i 1995. godine. Općinski sud je naveo da je utvrđeno i da su apelant i ostali tužitelji upisani kao vlasnici i posjednici predmetnih dijelova parcela preciziranih u presudi, i to u dijelovima 1/1, kao i da se nalaze u posjedu tih nekretnina. Osim toga, Općinski sud je naveo da se, kako je već rečeno, između prednika apelanta i ostalih tužitelja i prednika tužene, osim predmetne parnice, vodio i postupak vezan za smetnju posjeda iste nekretnine, kao i za utvrđivanje valjanosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, te da sa ročišta u tim postupcima proizlazi da je prednik apelanta i ostalih tužitelja u parnici tvrdio da je prednik tužene kupoprodajnu cijenu isplatio njegovoj supruzi dok je u drugom postupku tvrdio da mu je ostao dužan 1.000,00 dinara zbog čega se, prema obrazloženju Općinskog suda, te tvrdnje prednika apelanta i ostalih tužitelja koje su suprotne jedna drugoj, a koje ponavljaju i apelant i ostali tužitelji, ne mogu smatrati osnovanim. Navedeno je da je utvrđeno i da je, s druge strane, prednik tužene tvrdio da je isplatio sav iznos cijene osim 1.000,00 dinara koje je bio spreman isplatiti čim mu prednik apelanta i ostalih tužitelja izda ispravu podobnu za prijenos svojine, a što on nikada nije učinio.

5. U vezi sa svim navedenim, Općinski sud je istakao da je, shodno odredbama člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obaveza prodavca iz ugovora o prodaji da na kupca prenese pravo svojine koje se na nepokretnosti, shodno odredbama člana 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnom odnosima, prenosi upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način propisan zakonom pod uvjetom da su potpisi ugovarača na ugovoru ovjereni ili ako je ugovor zaključen u prisustvu svjedoka, jer potpisi svjedoka zamjenjuju ovjeru potpisa propisanu članom 9. Zakona. Općinski sud je, dalje, istakao da prodaja nekretnine, pored predaje u posjed, obuhvata i obavezu prodavca da kupcu izda tabularnu ispravu zbog čega, ako prodavac nije voljan da je izda kao što je u konkretnom predmetu slučaj, dakle, da svoju obavezu u cjelini ispuni, onda, prema obrazloženju Općinskog suda, niti kupac nije dužan ispuniti svoju obavezu-platiti kompletnu kupoprodajnu cijenu. Općinski sud je naveo da taj propust kupca ne može imati kao posljedicu raskid ugovora čak ni u slučaju kada je prodavac ostavio kupcu naknadni rok za isplatu cijene pod prijetnjom raskida (što nije u konkretnom predmetu slučaj). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da, s obzirom na to da je izvršenje obaveze pravnog prednika tužene kao kupca-isplata preostalog dijele kupoprodajne cijene-bilo uslovljeno prethodnim ispunjenjem obaveze pravnog prednika apelanta i ostalih tužitelja-sređivanje zemljišnoknjižnog stanja i rješavanje imovinskopravnih odnosa-onda se u toj situaciji, kako je obrazložio Općinski sud, obaveze pravnih prednika stranaka mogu prosuđivati samo uz primjenu pravila o istovremenom ispunjenju. Kako je naveo Općinski sud, u takvim slučajevima za neispunjenje ugovora je odgovorna ona strana koja je svoju obavezu trebalo da ispuni prva i ta strana nema pravo tražiti raskid ugovora pozivajući se na činjenicu da druga strana nije ispunila svoju obavezu (čl. 124. i 127. ZOO) a to je u konkretnom slučaju pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja koji je bio dužan riješiti zemljišnoknjižno stanje i imovinskopravne odnose. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja neosnovan.

6. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da, sve i da je konkretan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja osnovan, on bi bio odbijen zbog zastarjelosti zahtjeva za raskid ugovora, budući da je prednik apelanta i ostalih tužitelja preinakom tužbenog zahtjeva učinjenom 16. oktobra 1997. godine odustao od prvobitno postavljenog zahtjeva za raskid ugovora da bi zahtjev za raskid ugovora ponovno bio istaknut u podnesku od 25. januara 1996. godine. S obzirom na navedeno, te pošto je predmetni ugovor zaključen 1977. godine, to je, kako je obrazložio Općinski sud, protekao opći zastarni rod od pet godina iz člana 371. ZOO a s obzirom da konkretnim ugovorom nije određen poseban rok za ispunjenje obaveza.

7. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je, s druge strane, osnovan tužbeni zahtjev tužene, jer je nesporno utvrđeno da je prednik tužene sa prednikom apelanta i ostalih tužitelja zaključio kupoprodajni ugovor koji je pravno valjan, te da pri tome činjenica da nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti nije od utjecaja na njegovu valjanost. Zbog navedenog, Općinski sud je usvojio protivtužbeni zahtjev tužene i donio odluku kao u stavu 2. presude.

8. Protiv navedene presude apelant i ostali tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 03 0 P 003173 09 Gž od 11. augusta 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti. Presudom je odbijen i zahtjev apelanta i ostalih tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda pravilna i na zakonu zasnovana, te da u potpunosti prihvata utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda za koje je taj sud dao detaljna i argumentirana obrazloženja.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da sudovi nisu obrazložili svoje odluke, jer niti iz jedne presude nije vidljivo zašto je njegov i zahtjev ostalih tužitelja neosnovan i zastario, a tužbeni zahtjev tužene osnovan. Smatra da nije pravilan ni nalaz vještaka geometra, jer nikada niko od stranaka nije prisustvovao njegovom uviđaju. Apelant navodi da u korist njegovim tvrdnjama ide i činjenica da sporne nekretnine i dalje drže u svom posjedu on i ostali tužitelji a da prednik tužene niti tužena nikada nisu pokrenuli krivični postupak zbog smetanja postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja a usvojiti protivtužbeni zahtjev tužene pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4649/10 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio