Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4657/10 (I. B.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4657/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4657/10, rješavajući apelaciju Irfana

Brkića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irfana Brkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003552 09 U od 24. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo broj UP-11-06-23-29580/08 od 20. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irfan Brkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Temin Šemso, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003552 09 U od 24. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstva) broj UP-11-06-23-29580/08 od 20. januara 2009. godine.

2. Apelant je 23. oktobra 2008. godine podnio zahtjev Ministarstvu tražeći da mu se riješi stambeno pitanje dodjelom stana u vlasništvo obzirom da je ratni vojni invalid radno nesposoban koji nema riješeno stambeno pitanje. Nakon što je zahtjev apelanta za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo razmotren, utvrđeno da je apelant kod Ministarstva ostvario pravo na jednokratna bespovratna sredstva u građevinskom materijalu u iznosu od 9.861.00KM kao i pravo na plaćanje priključka električne energije na stambenom objektu na adresi Dobroševići do broja 14, Općina Novi Grad-Sarajevo. U spis je apelant dostavio i kupoprodajni ugovor o kupovini parcele na navedenoj adresi. Dalje je navedeno da je za zemljište koje je predviđeno za gradnju, Općinska služba za urbanizam i stambene poslove Općine Novi Grad – Sarajevo (u daljem tekstu: Služba za urbanizam) izdala odobrenje za građenje broj: 06-23-3009/05 od 27. juli 2005. godine i da je za predmetni objekat dobio saglasnost za gasne instalacije broj: 06-23-8504/07 od 7. augusta 2007. godine. Nakon toga je Ministarstvo uputilo obavijest da apelant ne ispunjava uvjete za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo u skladu sa članom 39. Zakona o dopunskim pravima boraca - branitelja Bosne i Hercegovine („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 9/07: u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) zbog naprijed navedenih činjenica.

3. Rješenjem Ministarstva broj UP-11-06-23-29580/08 od 20. januara 2009. godine žalba apelanta na obavjest po zahtjevu za rješavanje stambenog pitanja je odbijena kao neosnovana. Nakon razmatranja žalbe i uvida u kompletan predmet, Ministarstvo je utvrdilo da je obavijest po zahtjevu za rješavanje stambenog pitanja donesena u skladu sa Zakonom o pravima boraca, obzirom da je apelant kod Ministarstva ostvario pravo na jednokratna bespovratna sredstva u građevinskom materijalu u iznosu od 9.861,00 KM kao i na priključak električne energije na stambeni objekat za koji ima izdato odobrenje za građenje. Shodno tome, Ministarstvo je zaključilo da apelant ne ispunjava uvjete za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo na način propisan u članu 39. Zakona o pravima boraca, te je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003552 09 U od 24. septembra 2010. godine, tužba apelanta u upravnom sporu protiv akta Ministarstva broj UP-11-06-23-29580/08 od 20. januara 2009. godine je odbijena. Kantonalni sud je ocijenio da su osporeno rješenje, kao i prvostepeni akt tuženog, doneseni na pravilan i zakonit način. Navodi se da iz podataka upravnog spisa proizilazi da je apelant 23. oktobra 2008. godine podnio zahtjev za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo, uz koji je priložio odgovarajuću dokumentaciju, između ostalog rješenje Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno - oslobodilačkog rata broj UP-II-03/1-41-498/07 od 05. juna 2007. godine. Tim rješenjem se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Oružanih snaga i pravo na ličnu invalidninu, ortopedski dodatak I stepena i dodatak za njegu i pomoć drugog lica I stepena u određenim mjesečnim iznosima. Iz daljih podataka spisa, kako navodi Kantonalni sud, proizilazi da je apelant podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje za stambeni objekat u ulici Dobroševićka do br. 14, koji zahtjev je zaprimljen pod brojem 06-23- 3009/05 i pozitivno riješen 21. jula 2005. godine, te da je 4. jula. 2007. godine apelant podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za gasne instalacije na istom stambenom objektu koji je pozitivno riješen dana 7. augusta 2007. godine. Zatim se dalje navodi da zemljište ulici Dobroševićka do broja 14 na k.č. broj 2852/5 k.o. Reljevo (u daljnjem tekstu: zemljište za gradnju) predviđeno za gradnju upisano do sada na apelanta u korist Brkić Mehmeda, a koja uknjižba prava vlasništva je izvršena na osnovu notarski sačinjenog ugovora o poklonu od 12. marta 2008. godine broj: OPU-280/08. Dalje je navedeno da se u podacima spisa predmeta nalazi i rješenje Službe za urbanizam broj 06-23-2679/04 od 21. augusta 2004. godine, kojim se daje urbanistička saglasnost apelantu za izgradnju individualnog stambenog objekta na zemljištu za gradnju. U postupku rješava tužbe, Kantonalni sud je naveo da je upravni organ u rješavanju žalbe apelanta, primjenio Zakon o pravima boraca i Pravilnik o dodjeli stana u vlasništvo.

Naime, odredbom člana 39. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano je da pravo na odgovarajući stan u vlasništvu mogu ostvariti ratni vojni invalidi I grupe i ratni vojni invalidi koji su radno nesposobni po osnovu rane, povrede ili bolesti zadobijene za vrijeme službe u Oružanim snagama RBiH, pod uslovom da nemaju riješeno stambeno pitanje, te da prebivalište, odnosno boravište na području Kantona Sarajevo imaju neprekidno od 6. februara 1999. godine. Odredbom člana 7. Pravilnika o dodjeli stana u vlasništvo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 13/03, 14/04, 19/05 i 33/05), propisano je da se pod pojmom lica koje nemaju riješeno stambeno pitanje podrazumjeva da niko od njihovih članova porodičnog domaćinstva, bračni drug i djeca nije, niti je ikada bio nosilac stanarskog prava na odgovarajućem stanu ili vlasnik kuće ili stana izgrađenog na području Kantona Sarajevo. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o pravima boraca, kao i podatke upravnog spisa, Kantonalni sud je zaključio da iz tih podataka proizilazi da je apelant ostvario pravo na jednokratna bespovratna sredstva u građevinskom materijalu u iznosu od 9.861,00 KM i pravo na besplatni priključak električne energije na stambenom objektu koje se nalazio na zemljište za gradnju. Dalje se navodi da je ovaj objekat imao izdatu urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje na svoje ime, kao i da je 12. marta 2008. godine ugovorom o poklonu ove nekretnine apelant poklonio ocu Brkić Mehmedu, nakon čega je 23.oktobra 2008. godine podnio predmetni zahtjev. Kantonalni sud je zaključio da je apelant imao riješeno stambeno pitanje, odnosno da je tuženi pravilno utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo, na način propisan navedenim odredbama Zakona o pravima boraca i Pravilnika o dodjeli stana u vlasništvo.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za dodjelu stana doneseno bez njegovog saslušanja ili mogućnosti da pred upravnim organom ospori razloge za odbijanje njegovog zahtjeva, čime apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima. On navodi, da mu je bila pružena mogućnost takvog saslušanja, sigurno je da bi osporio razloge za odbijanje njegovog zahtjeva, tj. dokazao bi da se donacija u građevinskom materijalu u iznosu od 9.861,00 KM nikako ne može smatrati konačnim rješavanjem stambenog pitanja njegove šestočlane porodice. Kao razloge za pokretanje upravnog spora, kojim osporava rješenje Ministarstva, apelanat je naveo odredbe člana 12. tač. 2. i 4. Zakona o upravnim sporovima, ističući da mu je nepostupanjem upravnog organa kako je to naprijed navedeno, onemogućeno uživanje osnovnih ljudskih prava. On navodi da je i u navedenoj presudi Kantonalni sud stao na isto stanovište kao i upravni organ, smatrajući da apelant nema pravo na dodjelu stana kao ratni vojni invalid iz razloga što su mu donirana bespovratna sredstva u građevinskom materijalu u iznosu od 9.861,00 KM. Da je apelant imao pristup sudu, on smatra da bi sigurno dokazao slijedeće: da donacija u građevinskom materijalu u iznosu od 9.861,00 KM predstavlja samo pomoć u privremenom rješavanju stambenog pitanja višečlane porodice jednog 100% RVI; da apelant nije potpisao izjavu kako je to predviđeno Pravilnikom o dodjeli stanova u vlasništvo da donacija u građevinskom materijalu predstavlja definitivno rješavanje njegovog stambenog pitanja; i da je apelant diskriminisan u odnosu na ostale RVI koji su u skladu sa pozitivnim propisima za sebe i članove svoje porodice dobili stanove u vlasništvo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je upravni organ i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud zapaža da iz podataka spisa proizilazi da je apelant, nakon što je podnio predmetni zahtjev, pozvan od strane upravnog organa da zahtjev upotpuni, što je apelant i učinio, čime mu je data mogućnost da pruži dokaze o činjenicama koje su važne za donošenje rješenja odnosno za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima boraca, pa u tom segmentu Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na povredu garancija prava na pravično suđenje. Osim toga Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud u obrazloženjima osporenih odluka detaljno razmotrili navode apelanta koje ponavlja i u apelaciji i dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić