Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4664/10 (K. G.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4664/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4664/10, rješavajući apelaciju Koje Garića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koje Garića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031186 10 Gž od 31. augusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031186 od 19. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kojo Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031186 10 Gž od 31. augusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031186 od 19. aprila 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031186 od 19. aprila 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev Muharema Terzića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je obavezan apelant da tužitelju na ime zakupnine isplati ukupan iznos od 6.850,00 KM za period od 1. januara 2005. godine do 31. maja 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom u mjesečnim iznosima preciziranim u presudi. Presudom je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelant i tužitelj 9. jula 2002. godine zaključili ugovor o podstanarskom odnosu kojim je tužitelj kao stanodavac predao apelantu kao podstanaru na korištenje stan preciziran u presudi a apelant se obavezao da mu plaća mjesečnu naknadu u iznosu od 500,00 KM koju je bio obavezan plaćati do 10. u svakom mjesecu, kao i plaćati režijske troškove za stan; da je ugovor zaključen na period od šest mjeseci ali da je prećutno produžavan; da je apelant koristio predmetni stan do 29. maja 2006. godine, kada je ključeve stana predao licu preciziranom u presudi a koje je bilo punomoćnik tužitelja; da je apelant zakupninu plaćao putem Raiffesien banke i na ime zakupnine ukupno uplatio 15.000,00 KM u periodu od 9. jula 2002. godine do 31. decembra 2004. godine, ali da nakon toga nije vršio plaćanje zakupnine; da je usmenim putem postignut dogovor između stranaka o smanjenju zakupnine na iznos od 300,00 KM ali da ni taj iznos nije plaćan. Imajući uvidu navedeno, te da apelant nije ponudio nikakve dokaze kojim bi opovrgao tvrdnju tužitelja da za sporni period nije plaćao zakupninu, Osnovni sud je utvrdio da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos preciziran u presudi. Ovo stoga što je, kako je naveo Osnovni sud, odredbama čl. 596. i 597. Zakona o obligacionim odnosima propisano da, ako po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen zakupac produži da upotrebljava predmet zakupa a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu sa neodređenim rokom trajanja pod istim uvjetima kao i prethodni, te da se ugovorom o zakupu zakupodavac obavezuje da zakupcu preda određenu stvar na korištenje a zakupac se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Navedeno je i da apelant u postupku nije dokazao ni svoju tvrdnju da je imao troškove za izvođenje radova u predmetnom stanu koji bi se mogli „prebiti“ sa troškovima zakupnine, jer apelant, kako je naveo Osnovni sud, osim potvrde predsjednika upravnog odbora zajednice etažnih vlasnika, tom sudu nije ponudio nikakav dokaz u smislu narudžbenica, računa i slično za izvedene radove iz kojih bi bila vidljiva visina eventualnih troškova zbog čega je taj sud ove apelantove navode odbio kao neosnovane.
3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 031186 10 Gž od 31. augusta 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, te da činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda prihvata u cijelosti i Okružni sud. Navedeno je i da je apelant uz žalbu dostavio i fotokopiju dvije uplatnice kao dokaz da je platio račune za neke od režijskih troškova, ali da ti dokazi predstavljaju nove dokaze i činjenice koji se u žalbenom postupku, shodno odredbama člana 207. Zakona o parničnom postupku, mogu isticati samo uz obrazložen dokaz zašto te činjenice nisu predložene prvostepenom sudu najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Okružni sud je obrazložio da, kako apelant takav obrazložen dokaz nije dostavio, to navedene uplatnice nisu mogle biti uzete kao relevantne u žalbenom postupku, pa je ove apelantove žalbene navode odbio kao neosnovane.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da nije ugovorena nova zakupnina od 300,00 KM umjesto enormno visoke od 500,00 KM, te da sudovi nisu dali nikakva obrazloženja zašto nisu dokaze koje je apelant ponudio ocijenili, niti zašto nisu ispitali i tužitelja, nego samo apelanta. Smatra da ničim nije dokazano niti utvrđeno da je stan koristio do 29. maja, jer je on stan koristio samo do 10. maja. 2006. godine. Apelant smatra da su sudovi pogriješili jer su odbili njegov dokaz-potvrdu predsjednika etažnih vlasnika o izvedenim radovima, smatrajući da je važniji dokaz račun ili narudžbenica koje, po apelantovom mišljenju, ne predstavljaju ništa, jer se mogu dobiti u svakoj radnji koja se bavi prometom građevinskog materijala.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta na plaćanje naknade na ime neplaćene zakupnine pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, smatra da su obrazloženja sudova u pogledu neprihvaćenih i prihvaćenih i provedenih dokaza u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi vezani za pitanje dokaza u predmetnom postupku neosnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić