Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4666/10 (P. M.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4666/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4666/10, rješavajući apelaciju Paška Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Paška Miličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine BiH broj 64 0 V 001262 09 Rev od 29. juna 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 001262 09 Gž od 8. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 001262 07 V od 30. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Paško Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rakitna, Općina Posušje, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 V 001262 09 Rev od 29. juna 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 001262 09 Gž od 8. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 V 001262 07 V od 30. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 V 001262 07 V od 30. januara 2009. godine određena je naknada za nepotpuno eksproprisane nekretnine u vlasništvu i posjedu apelanta koje su eksproprisane Rješenjem Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje broj 05-31-504/05 od 1. septembra 2005. godine u iznosu od 13.950,00 KM prema površini eksproprisanog zemljišta od 2.325 m2 a čiji z.k. podaci su precizirani u rješenju. Rješenjem je određeno da predmetni iznos naknade sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade, kao i troškove postupka predlagatelj „Elektroprijenos“ BiH a.d. Banja Luka-Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: predlagatelj) mora isplatiti apelantu u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je u predmetnom vanparničnom predmetu postupak pokrenut po službenoj dužnosti na osnovu člana 64. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: Zakon) budući da stranke nisu u roku od dva mjeseca pred organom uprave postigle sporazum o visini naknade za eksproprisane nekretnine, te kako ni nagodba pokušana pred sudom nije uspjela. Navedeno je da se visina naknade određuje na osnovu tržišne vrijednosti nekretnine, te da je odredbama člana 46. stav 2. Zakona propisano da je tržišna vrijednost izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija i da je ta vrijednost ona koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. S tim u vezi, navedeno je da je na predmetnom zemljištu utvrđeno i pravo služnosti puta u korist predlagatelja, te da naknada za eksproprijaciju predmetne nekretnine iznosi 13.950,00 KM računajući i umanjenja vrijednosti nekretnine zbog izgradnje dalekovoda visokog napona na zemljištu, a što je sve detaljno precizirano u rješenju.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 64 0 V 001262 09 Gž od 8. jula 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i za svoje odlučenje dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata Kantonalni sud. Navedeno je da je neosnovan žalbeni navod da je pogrešno postupio prvostepeni sud kada je svoju odluku bazirao na nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke kojeg je sam sud angažirao. Ovo stoga što, kako je naveo Kantonalni sud, član 63. stav 1. Zakona propisuje da se visina naknade za eksproprisane nekretnine određuje prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi iz čega, prema navodima Kantonalnog suda, jasno proizlazi da su za određivanje naknade bitne jedino okolnosti u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, a ne, kako je apelant naveo, neke okolnosti koje su ranije postojale. Navedeno je da nije od utjecaja na rješavanje predmetne stvari postojanje nalaza i mišljenja drugog vještaka koje se nalazi u upravnom spisu, jer je taj vještak privatno angažiran i njegov nalaz i mišljenje ne sadrže tržišnu cijenu iz člana 46. Zakona, već ponuđenu cijenu na koju apelant nije pristao.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 64 0 V 001262 09 Rev od 29. juna 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani revizioni navodi vezani za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, jer je taj sud utvrdio da je nižestepeni sud izveo pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud i da je relevantno pravo za predmetni slučaj zakon na osnovu čijih odredaba su i donesene nižestepene presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi nepravilno postupili kada su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke poimenično navedenog u odlukama, jer je taj nalaz dat protivno pravilima struke i nauke i da je trebalo da apelant dobije obeštećenje u punom iznosu, a ne samo djelimično, budući da apelant više nikada neće moći ni djelimično da koristi predmetno zemljište.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo apelantu utvrditi naknadu za eksproprisano zemljište u iznosu preciziranom u odlukama a shodno nalazu sudskog vještaka, te da su se redovni sudovi pritom pozvali na relevantne odredbe Zakona, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4666/10 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio