Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4668/10 (M. P. i A. P.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4668/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4668/10, rješavajući apelaciju Mirka Pustahije i Ane Pustahije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Pustahije i Ane Pustahije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000538 08 Rev od 6. augusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 300 od 17. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71-0-P-06-
000 926 od 16. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Pustahija i Ana Pustahija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000538 08 Rev od 6. augusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 300 od 17. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-06-000 926 od 16. novembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71-0-P-06-000 926 od 16. novembra 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Milovana Mijića, Borislava Mijića i Dragoljuba Mijića (u daljnjem tekstu: tužitelji), te stavom 1. presude utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 1. aprila 1992. godine u Banjoj Luci između tužitelja i apelanata kojim su tužitelji dali apelantima u zamjenu svoje nekretnine u Velikoj Gorici u Republici Hrvatskoj, precizirane u presudi, a apelanti tužiteljima svoje nekretnine u Banjoj Luci, precizirane u presudi. Stavom 2. presude određeno je da su apelanti dužni trpjeti da se u zemljišnoknjižnom ulošku broj 2557 u k.o. Velika Gorica uspostavi z.k. stanje kakvo je bilo prije izvršene zamjene, odnosno da se tužitelji uknjiže kao suvlasnici predmetnih nekretnina sa po 1/3, i to sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Stavom 3. presude obavezani su apelanti da tužiteljima predaju u posjed, slobodne od ljudi i stvari, nekretnine koje se nalaze u Velikoj Gorici, i to u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Stavom 4. presude tužitelji su obavezani da apelantima predaju u posjed, slobodne od ljudi i stvari, nekretnine koje se nalaze u Banjoj Luci, i to u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Stavom 5. presude obavezani su apelanti da tužiteljima solidarno naknade troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate a u iznosu i u roku preciziranim u presudi, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu preko dosuđenog odbijen.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Rješenjem tog suda broj P-909/98 od 23. marta 2000. godine određena privremena mjera kojom je zabranjeno apelantima svako raspolaganje predmetnim nekretninama u Banjoj Luci, preciziranim u presudi, kao i da je Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-550/05 od 30. marta 2006. godine ukinuta Presuda Osnovnog suda broj P-909/98 od 5. januara 2005. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je naveo da je s tim u vezi u ponovljenom postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio: da su apelanti sa tužiteljima 11. aprila 1992. godine zaključili ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina koje se nalaze u Velikoj Gorici i Banjoj Luci a zbog situacije koja je tada vladala u BiH i zbog prijetnji upućenih tužiteljima; da predmetni ugovor nikada nije ovjeren i da ga nikada nije potpisao tužitelj Milovan Mijić, kao i da je i apelant tvrdio da je mislio da je ugovor privremenog karaktera; da su apelanti ušli u posjed nekretnina tužitelja koje se nalaze u Velikoj Gorici, gdje su ishodovali presudu na osnovu koje su izvršili i uknjižbu nekretnina na svoje ime; da su tužitelji ušli u posjed nekretnina apelanata koje se nalaze u Banjoj Luci, ali da nikada nisu uspjeli uknjižiti te nekretnine na svoje ime; da iz nalaza vještaka, poimenično navedenog u presudi, između ostalog, proizlazi da su sporne nekretnine koje se nalaze u Banjoj Luci upisane na apelanta na način preciziran u presudi a sa privremenim pravom korištenja gradskog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini i da na predmetnoj parceli nisu uknjiženi niti stambeni niti dvorišni objekti, te da bi predmetne nekretnine bile predmet prometa (pa i zamjene), bilo je neophodno kod nadležnog organa definirati njihov prostor, riješiti imovinskopravne odnose na zemljištu, te tek onda nekretnine uknjižiti u z.k. ali da, i kada bi se tako postupilo, ne bi bilo moguće tužitelje uknjižiti kao vlasnike budući da predmetni ugovor o zamjeni nije nikada ovjeren, niti je zbog navedenog i mogao biti ovjeren.
4. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 30/98, 12/99, 65/01 i 64/02-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da, u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršila dobrovoljno i na način i u skladu sa zakonom a radi uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa. Iz navedenog, prema navodima Osnovnog suda, proizlazi da je kod ovakvih postupaka potrebno utvrditi postojanje tri kumulativna uvjeta: zakonitost ugovora o zamjeni nekretnina, dobrovoljnost za zaključenje ugovora i mogućnost restitucije sa aspekta stanja prije izvršene zamjene. Dalje, navedeno je da je čl. 103. do 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano pitanje ništavosti ugovora dok je Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH predviđeno da se pri određivanju zakonitog vlasnika neke imovine neće priznavati kao pravno valjane bilo kakve transakcije, uključujući i prenos koji je učinjen pod pritiskom ili u zamjenu za dozvole izlazaka i dokumenata, ili koji je na neki način povezan sa etničkim čišćenjem. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni ništav sa aspekata svih navedenih zakonskih propisa, te da je restitucija moguća pa je donio presudu kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-08-000 300 od 17. juna 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda o nedostatku slobodno izražene volje za zaključenje predmetnog ugovora a koji je zasnovan kako na iskazu tužitelja, tako i na iskazu apelanta i ostalih saslušanih svjedoka. Okružni sud je istakao da je, zbog navedenog, neosnovan apelantov žalbeni navod da je činjenično stanje zasnovano na pogrešnoj interpretaciji stvarnog činjeničnog stanja koje je vladalo prije i u momentu zaključenja ugovora, jer s obzirom na navedene iskaze, prema obrazloženju Okružnog suda, apelanti neosnovano tvrde da tužitelji nisu bili ugroženi prije zaključenja ugovora, da na njihovu kuću nije pucano i da su tužitelji dobrovoljno napustili kuće za vrijeme rata i ratne opasnosti. Okružni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi vezani za presudu suda iz Velike Gorice na osnovu koje su se apelanti i uknjižili kao vlasnici nekretnina tužitelja. Ovo stoga što se, kako je naveo Okružni sud, presuda suda iz Velike Gorice nije odnosila na utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora i ne može se govoriti o presuđenoj stvari, kako tvrde apelanti, jer tom odlukom nije rješavano o pravnoj valjanosti ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio žalbu kao neosnovanu.
6. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118 0 P 000538 08 Rev od 6. augusta 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu, navodeći da je drugostepeni sud za svoju presudu dao valjane razloge i argumente pozivajući se na relevantne propise, a što prihvata i Vrhovni sud. Navedeno je i da činjenica da drugostepeni sud nije posebno ocijenio iskaz svjedoka poimenično navedenog u presudi nije od utjecaja na pravilnost zaključka drugostepenog suda da je predmetni ugovor ništav, jer u vrijeme njegovog zaključivanja nije bila slobodno izražena volja ugovornih strana za njegovo zaključenje. Ovo stoga što se navedeni svjedok nije izjašnjavao o dobrovoljnosti ugovornih stranaka prilikom zaključenja predmetnog ugovora, već samo o postojanju dokumentacije kao osnova za zaključenje ugovora koji je sačinio za ugovorne strane. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovan je i revizioni navod da je nezakonit dio drugostepene presude koji se odnosi na upis promjene prava vlasništva, jer je vlasništvo priznato na osnovu presude suda iz Velike Gorice. Ovo stoga što je, kako je naveo Vrhovni sud, činjenica da su se apelanti kao suvlasnici na nekretninama u Velikoj Gorici upisali po osnovu predmetnog ugovora o zamjeni zaključenog sa tužiteljima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da nije bilo govora o nedostatku volje prilikom zaključenja ugovora, niti da su tužitelji bili izloženi bilo kakvom maltretiranju. Navode i da je u presudi Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Radoslava Brđanina utvrđeno da je plan protjerivanja nesrpskog stanovništva donesen 12. maja 1992. godine, te pošto je predmetni ugovor zaključen 11. aprila 1992. godine, dakle, prije donošenja tog plana, apelanti smatraju da tuženi nisu bili ugroženi i da su svojevoljno zaključili ugovor. Navode i da sudovi nisu uzeli u obzir iskaz svjedoka poimenično navedenog u presudi a koji je sastavio ugovor za potrebe apelanata i tužitelja i iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je ugovor zaključen tek kad su prikupljeni svi dokumenti potrebni za zaključenje ugovora.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i proglasiti predmetni ugovor o zamjeni nekretnina ništavim pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, rješavajući slično činjenično i pravno pitanje (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), iskazao stav da činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima. U skladu sa navedenim stavom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju analizirali predmetni ugovor o zamjeni nekretnina sa aspekta relevantnih zakonskih propisa, te nakon provedenog dokaznog postupka izveli zaključak da je predmetni ugovor ništav iz razloga preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, obrazloženja koja su u tom pogledu dali redovni sudovi nisu proizvoljna i da su u skladu sa standardima Evropske konvencije.
12. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić