Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4674/10 (Distrikt Brčko BiH-gradonačelnik Distrikta Brčko BiH)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4674/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4674/10, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Distrikta Brčko BiH podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 Mal 003293 10 Gž od 8. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 Mal 003293 09 Mal od 8. juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Distrikt Brčko BiH-gradonačelnik Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sektor za koordinaciju politika i opće poslove Distrikta Brčko, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 003293 10 Gž od 8. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 003293 09 Mal od 8. juna 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Mal 003293 09 Mal od 8. juna 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Šefika Peštalić (u daljnjem tekstu: tužena) na ime duga za utrošenu električnu energiju zaključno sa 23. decembrom 2007. godine isplati iznos od 1.150,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je 2. oktobra 2007. godine apelant podnio tom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja protiv prednika tužene Nazifa Paštalića radi naplate duga za utrošenu električnu energiju u iznosu od 611,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da je rješenjem tog suda preciziranim u presudi izvršenje dozvoljeno. Navedeno je da je protiv rješenja o dozvoli izvršenja prednik tužene izjavio prigovor pa je Apelacioni sud, postupajući po prijedlogu, ocijenio prijedlog za izvršenje kao tužbu nakon čega je postupak nastavljen po apelantovoj tužbi protiv prednika tužene. Dalje je navedeno da je pismenim podneskom od 11. januara 2010. godine apelant preinačio tužbu u subjektivnom smislu tako da je umjesto prednika tužene kao tuženog označio tuženu, budući da je prednik tužene u međuvremenu umro a tužena postala njegova nasljednica temeljem rješenja tog suda donesenog u ostavinskom postupku. Navedeno je i da je u predmetnom podnesku apelant naveo da ostavlja sudu da sam ocijeni prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena. Osim toga, navedeno je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant na uobičajeni način kontinuirano vršio isporuku električne energije tuženoj, odnosno njenom pravnom predniku dok tužena nije izmirila obaveze, odnosno nije platila utrošak za period od 30. juna 2000. godine do 23. decembra 2007. godine a u iznosu od ukupno 1.150,50 KM.

3. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da se dug koji apelant potražuje odnosi na period od 20. juna 2000. godine do 23. decembra 2007. godine, to su, s obzirom da je prijedlog za izvršenje (koji se smatra tužbom) podnesen 2. oktobra 2007. godine, sva potraživanja do 20. maja 2006. godine u ukupnom iznosu od 611,30 KM, po obrazloženju Osnovnog suda, navedena potraživanja zastarjela. Također je obrazloženo da je apelant uredio predmetnu tužbu 27. jula 2009. godine, proširujući je na sva potraživanja do 23. decembra 2007. godine u ukupnom iznosu od 1.150,50 KM zbog čega su, po mišljenju tog suda, i potraživanja za period od 20. maja 2006. godine do 23. decembra 2007. godine zastarjela. Ovo stoga što, kako je obrazložio Osnovni sud, u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. i stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojim je propisan jednogodišnji rok zastare potraživanja prema domaćinstvima za isporučene komunalne usluge. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 Mal 003293 10 Gž od 8. oktobra 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud, uvažavajući prigovor zastare koji je istakla tužena, pravilno utvrdio da su apelantova potraživanja zastarjela shodno odredbama člana 378. ZOO. Navedeno je da je nesporno da se potraživanje po prijedlogu za izvršenje koji se smatrao tužbom odnosilo na period od 20. juna 2000. godine do 20. maja 2006. godine a da je prijedlog podnesen 2. oktobra 2007. godine iz čega proizlazi da je podnesen nakon proteka roka od godinu dana propisanog navedenim članom ZOO. Navedeno je i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je, kako je apelant 27. jula 2009. godine preinačio tužbu obuhvatajući njome potraživanja dospjela zaključno sa 23. decembrom 2007. godine u ukupnom iznosu od 1.150,50 KM, sveukupno p apelantovootraživanje prema tuženoj zastarjelo. Pritom je Apelacioni sud naveo da institut preinake tužbe ima samo procesnopravni efekat u smislu da se po preinačenoj tužbi može raspravljati i odlučiti u okviru postupka pokrenutog prvobitnom tužbom dok se materijalnopravne pretpostavke zahtjeva u preinačenoj tužbi cijene prema momentu njenog preinačenja. Zbog navedenog se, kako je obrazložio Apelacioni sud, i morao odbiti apelantov tužbeni zahtjev i po preinačenoj tužbi, jer podnošenjem prvobitnog prijedloga za izvršenje nije prekinut tok zastare potraživanja koja prvobitnim prijedlogom nisu ni bila obuhvaćena, budući da se radi o kontinuiranoj isporuci električne energije čija naplata dospijeva mjesečno. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili zastaru njegovih potraživanja, budući da je tužbu preinačio na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se radi samo o povećanju potraživanog iznosa za potraživanja dospjela u toku postupka, a ne o novom zahtjevu. Apelant, također, smatra da je i svakom uplatom tužene prekinut rok zastare bez obzira na to što su neka od potraživanja dospjela u toku postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijevaju standardi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto su apelantova potraživanja zastarjela pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4674/10 (Distrikt Brčko BiH-gradonačelnik… | Sudska praksa | Aktio