Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4678/10 (E. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4678/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4678/10, rješavajući apelaciju Edina Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Derviševića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 003339 10 Gž od 18. augusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 003339 09 P od 15. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003339 10 Gž od 18. augusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003339 09 P od 15. marta 2010. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala elemente propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 18. decembra 2012. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant i učinio 28. decembra 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 003339 09 P od 15. marta 2010. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Dušana Delića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju isplati novčane iznose precizirane u presudi, i to na ime naknade materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. februara 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i na ime naknade nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate na račun punomoćnika tužitelja preciziranog u presudi a sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog je odbijen, te apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant na mjestu i u vrijeme bliže navedenim u presudi prilikom razgovora udario tužitelja predmetom od stakla u predjelu desnog oka od čega je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede, precizirane u presudi, i zbog čega je apelant Presudom tog suda broj 097-0-K-07-
000211 od 13. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda od 23. januara 2009. godine, proglašen krivim za počinjeno krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 169. stav 1. Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tužitelj, usljed apelantovih radnji, kako je to utvrđeno predmetnim krivičnim presudama, zadobio teške tjelesne povrede tako da između radnji apelanta i povreda tužitelja postoji direktna uzročno-posljedična veza zbog čega je apelant odgovoran za štetu nastalu tužitelju u smislu čl. 154, 155, 158, 195. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Osnovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor o postojanju podijeljene odgovornosti, budući da je, kako je naveo Osnovni sud, članom 192. ZOO propisano da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu, te kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja. Navedeno je da je članom 205. istog zakona propisano da se odredbe o podijeljenoj odgovorosti i sniženju naknade koje važe za materijalnu štetu primjenjuju i na nematerijalnu štetu. Dalje je navedeno da se apelant, ističući ovoj prigovor, poziva na obrazloženje presude donesene u krivičnom postupku u kojem se navodi da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio da dođe do povređivanja, a koje okolnosti, prema navedenim presudama, imaju značaj olakšavajuće okolnosti, što je ocijenjeno prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Osnovni sud je naveo da, međutim, prema mišljenju tog suda, navedeno ne predstavlja doprinos tužitelja za nastanak štete, jer ako je apelant prilazak tužitelja shvatio kao provokaciju i pomislio da će ga tužitelj napasti, to apelantovo shvatanje konkretne situacije ne predstavlja podijeljenu odgovornost u smislu građanskopravne odgovornosti jer apelant ničim nije dokazao postojanje doprinosa tužitelja nastanku sporne štete. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da ne postoji podijeljena odgovornost za nastanak štete, te je donio presudu kao u dispozitivu.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 003339 10 Gž od 18. augusta 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi o povredama postupka, jer sud nije postupio u skladu sa pravosnažnom krivičnom presudom. U tom kontekstu je navedeno da iz odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) proizlazi da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi proglašen krivim. To, prema navodima Apelacionog suda, znači da se u parničnom postupku ne mogu utvrđivati činjenice koje su sadržane u radnjama krivičnog djela ili predstavljaju elemente krivične odgovornosti dok se, naprotiv, u parničnom postupku doprinos za nastanak štete ocjenjuje prema pravilima građanskog, a ne krivičnog prava. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da je, prema obrazloženju Apelacionog suda, nesporno da apelant nije dokazao da ga je tužitelj provocirao i uputio mu pogrdne riječi iz čega bi proizlazio i doprinos tužitelja za nastalu štetu a time i postojanje podijeljene odgovornosti. Prema navodima Apelacionog suda, neosnovan je i žalbeni navod da je prvostepeni sud pogriješio kada je odbio novo vještačnje oftamološke struke, jer, kako je obrazloženo, novo vještačenje se shodno zakonskim odredbama provodi samo kada prvobitni nalaz nije potpun, precizan i u skladu s pravilima nauke a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Obrazloženo je da je neosnovan i žalbeni navod da je sutkinja koja je sudila u prvostepenom postupku postupala pristrasno, budući da, kako je obrazložio Apelacioni sud, apelant u tom pogledu nije ponudio nikakve razloge niti argumente, niti iz stanja predmeta proizlazi nešto tako. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je nesporno da je i tužitelj doprinio nastanku štete, čime je ostvaren princip podijeljene odgovornosti i da mu je zbog toga trebalo dosuditi naknadu štete u manjim iznosima od dosuđenih.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta da mu naknadi nastalu materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima preciziranim u presudi pritom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP kojim je regulirano pitanje naknade štete. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode o podijeljenoj odgovornosti i dali razloge zašto ovi navodi, koje apelant ponavlja u apelaciji, ne mogu odvesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić