Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4681/10 (M. P.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Radni odnos
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4681/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4681/10, rješavajući apelaciju Marice Pajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Pajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 002908 10 Rev od 29. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 002908 10 Gž od 31. augusta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Pajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnijela je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 002908 10 Gž od 31. augusta 2010. godine. Apelantica je 11. maja 2012. godine dostavila dopunu apelacije kojom je osporila u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 002908 10 Rev od 29. marta 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 002908 07 P od 22. decembra 2009. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i utvrđeno da su nezakonite i da se poništavaju odluke KP „Komus“ Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi), i to aneks broj 1 na ugovor o radu od 5. novembra 2007. godine, aneks broj 2 na ugovor o radu od 5. januara 2008. godine, odluka o otkazu ugovora o radu apelantici iz organizacionih i ekonomskih razloga od 2. jula 2009. godine, kao i odluka kojom je odbijen apelantičin prigovor uložen na odluku o otkazu od 23. jula 2009. godine a čiji su brojevi precizirani u presudi. Presudom je obavezan tuženi da apelanticu vrati na rad i rasporedi je na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima; da joj nadoknadi štetu u vidu izgubljene plate i toplog obroka za cijeli period od prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad u iznosu od po 399,30 KM na ime plate mjesečno i iznos od po 125,00 KM na ime toplog obroka mjesečno i da joj uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, i to počev od prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi a sve u roku od 15 dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantica 9. decembra 2002. godine kod tuženog zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme i da je raspoređena na radno mjesto referenta za kadrove, protokol i arhivu; da je apelantica navedene poslove obavljala sve do 13. augusta 2007. godine, kada je raspoređena na poslove inkasanta uz obrazloženje da je takva odluka uslijedila zbog poboljšanja poslovanja i finansijskog stanja tuženog; da se nakon toga apelantica obratila inspekciji rada koja je naložila tuženom da otkloni utvrđene nedostatke; da je tuženi svojom odlukom od 22. oktobra 2007. godine poništio spornu odluku o novom rasporedu apelantice. Dalje je utvrđeno da je tuženi 5. novembra 2007. godine sačinio aneks broj 1 ugovora o radu kojim je izmijenio tačku ugovora o radu kojom je bilo regulirano da se radni odnos sa apelanticom zasniva na neodređeno vrijeme i rasporedio apelanticu na poslove inkasanta radi zamjene radnika na godišnjem odmoru u trajanju od 60 dana a shodno članu 87. Zakona o radu; da je 5. januara 2008. godine sačinjen i aneks broj 2 kojim je apelantica raspoređena na poslove inkasanta na dodatnih 30 dana nakon čega se apelantica ponovno obratila inspekciji rada koja je naložila tuženom da otkloni uočene nepravilnosti vezane za oba aneksa a koje su se odnosile na nedonošenje odluke tuženog o apelantičinim prigovorima. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je tuženi donio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim nije više bilo predviđeno posebno radno mjesto referenta za kadrove, već je predviđeno da se i ti poslovi obavljaju u okviru radnog mjesta sekretarice; da je tuženi 2. jula 2009. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantici iz organizacionih i ekonomskih razloga, te da je 23. jula 2009. godine donio odluku kojom je odbijen apelantičin prigovor uložen na odluku o otkazu.
4. Osnovni sud je, s tim u vezi, istakao da je članom 87. Zakona o radu, na koji se tuženi pozvao donoseći anekse ugovora o radu, propisan postupak raspoređivanja radnika koji su oboljeli od profesionalne ili druge bolesti a što, prema mišljenju tog suda, nema nikakve veze sa rasporedom radnika na zamjenu zbog korištenja godišnjih odmora. Istaknuto je i da je nesporno da je navedenim aneksima apelantica raspoređena na poslove inkasanta a radnik poimenično naveden u presudi, koji je do tada obavljao poslove inkasanta, istovremeno je raspoređen na radno mjesto referenta na koje je do tada bila raspoređena apelantica. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su oba aneksa ugovora o radu nezakonita, te ih je zbog toga i poništio. Osnovni sud je naveo da je i novi pravilnik tuženog donesen bez poštivanja odgovarajuće procedure posebno zbog toga što je i sindikalna organizacija tužene dala negativno mišljenje o tom pravilniku, smatrajući da sva radna mjesta treba da i dalje postoje, te zbog toga što nije jasno koja su sve radna mjesta pravilnikom ukinuta, budući da nesporno apelantičino radno mjesto i dalje postoji samo pod drugim nazivom, niti je bilo utvrđeno koji su sve radnici i zbog čega višak, a što je, prema mišljenju Osnovnog suda, suprotno odredbama Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je poništio kao nezakonite i odluku tuž odl enog o otkazu ugovora o radu apelantici i odluku kojom je odbijen apelantičin prigovor protiv odluke o otkazu, te naložio tuženom da apelanticu vrati na rad i isplati joj plaće i uplati doprinose za periode precizirane u presudi.
5. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 76 0 P 002908 10 Gž od 31. augusta 2010. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Okružni sud je naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbe, utvrdio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je izreka pobijane presude nejasna i nerazumljiva, posebno u dijelu zahtjeva za izgubljenu zaradu, kao i da se iz izreke i obrazloženja presude ne vidi ni kada je apelantica prestala da radi kod tuženog. Navedeno je da su osnovani i žalbeni navodi vezani za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te upuštanje prvostepenog suda u nezakonitu ocjenu Pravilnika tuženog u situaciji kada nikakav zahtjev u pogledu ocjene zakonitosti tog akta nije u postupku postavljen. U vezi sa ovim žalbenim navodima, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica kao dokaz u korist svojih tvrdnji priložila izvode iz Pravilnika tuženog, te da je na osnovu čitanja tih izvoda prvostepeni sud zaključio da nije vođen nikakav postupak prilikom donošenja novog pravilnika i da ga je donio direktor i preinačio apelantičino radno mjesto u radno mjesto sekretarice, kao ni da nije utvrđivan višak radnika na nivou tuženog kao cjeline, niti na pojedinim radnim mjestima, nego da je direktor obavijestio radnike koje je četvoro radnika višak.
6. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da, prema ocjeni tog suda, nije pravilan navedeni zaključak prvostepenog suda, jer on nema uporišta u izvedenim dokazima, niti je utemeljen na odredbama čl. 11. i 12. Zakona o radu posebno kod činjenice da osim izvoda, predmetnog općeg akta-pravilnika, u spisu nema, niti je apelantica dokazivala proceduru i način na koji se donosi takav pravilnik kod tuženog, niti kako je konkretan pravilnik donesen. Također je obrazloženo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica na nezakonit način premještena na radno mjesto inkasanta i da je radno mjesto referenta, koje je do tada apelantica obavljala, preinačeno u radno mjesto sekretarice i da je apelantica trebalo da bude raspoređena na to radno mjesto, a ne da dobije otkaz. Okružni sud je, naime, istakao da iz stanja spisa proizlazi da je i starim i novim pravilnikom predviđeno da je i za obavljanje poslova referenta za kadrovske poslove, arhivu i protokol i za obavljanje poslova sekretarice predviđena SSS ekonomskog smjera ili gimnazija sa znanjem korištenja računara, ali da apelantica nije ispunjavala te uvjete ni prilikom zaključivanja ugovora o radu, budući da je po struci VKV radnica-prodavačica. Okružni sud je naveo da je nepravilan i zaključak prvostepenog suda da su radna mjesta iz starog pravilnika-referent koje je obavljala apelantica i novo radno mjesto sekretarice identična. Ovo stoga što, kako je naveo Okružni sud, iz izvoda pravilnika i opisa predmetnih poslova to ne proizlazi, jer kod novog radnog mjesta sekretarice nije predviđeno obavljanje kadrovskih poslova.
7. Prema obrazloženju Okružnog suda, nepravilan je i zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije ispoštovana procedura utvrđivanja viška radnika kako ni na nivou preduzeća kao cjeline, tako ni na pojedinim radnim mjestima, te da je stoga otkaz ugovora o radu apelantici nezakonit. U vezi s tim Okružni sud je istakao da je navedena obaveza propisana čl. 138. i 139. Zakona o radu, ali samo za poslodavca koji, zbog ekonomskih teškoća, mora ukinuti veći broj radnih mjesta, a ne za slučaj kakav je bio konkretan. Okružni sud je naveo i da je pogrešno postupio prvostepeni sud kada je utvrdio da su nezakoniti aneksi ugovora o radu i poništio ih, budući da su nepravilnosti u navedenim aneksima otklonjene nakon intervencije inspekcije rada tako da je prestao postojati pravni interes apelantice za njihovo poništenje. Konačno, Okružni sud je istakao i da, imajući u vidu navedeno, jasno proizlazi da je neosnovan i apelantičin zahtjev za isplatu naknada plata, zahtjev za vraćanje na rad i poništenje rješenja o otkazu, jer su svi ti zahtjevi akcesorne prirode i zavise od odluke o zakonitosti otkaza ugovora o radu a u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nezakonit.
8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 76 0 P 002908 10 Rev od 29. marta 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da taj sud u potpunosti prihvata pravne stavove i činjenična utvrđenja na kojima svoju odluku zasniva drugostepeni sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan revizioni navod apelantice da je otkaz ugovora o radu dobila po osnovu diskriminacije na nacionalnog osnovi jer, po ocjeni tog suda, otkaz ugovora o radu apelantici je dat u skladu sa odredbama Pravilnika i Zakona o radu, te i iz razloga što niti u aneksima ugovora o radu a niti u ugovoru o radu nema elemenata diskriminacije zabranjenih članom 107. stav 1. Zakona o radu.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i na nacionalnoj osnovi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica smatra da su joj navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je jasno vidljivo, kako apelantica smatra, da su predmetna radna mjesta referenta i sekretarice identična, te da tuženi nije ispoštovao procedure za donošenje Pravilnika, niti proceduru proglašenja radnika viškom a o čemu osporene presude ne sadrže zadovoljavajuća obrazloženja. Smatra da joj je tuženi trebalo da ponudi prekvalifikaciju posebno u situaciji kada je apelantica već bila u fazi prekvalifikacije za šta kao dokaz dostavlja diplomu ekonomske škole stečenu prekvalifikacijom zbog čega smatra da je i diskriminirana u vezi sa pravom na rad. Smatra da je na ovakav način prema njoj postupljeno jer je hrvatske nacionalnosti pa da je stoga diskriminirana i na nacionalnoj osnovi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i odbiti u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud pri tome zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelantica u vrijeme dobijanja otkaza nije imala odgovarajuću stručnu spremu, te da u toku postupka pred redovnim sudovima nije isticala da je vršila prekvalifikaciju za koju je diplomu stekla 3. marta 2010. godine zbog čega se apelantica ne može sa uspjehom na nju pozivati u postupku pred Ustavnim sudom. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Osim toga, apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i na nacionalnoj osnovi u vezi sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnom kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to da apelantica, dakle, o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pravom na pravično suđenje, osim puke tvrdnje o diskriminaciji, nije ponudila niti jedan dokaz ili argument da je zbog svoje nacionalne pripadnosti različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz osporenih odluka, Ustavni sud i apelantičine navode o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić