Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4700/10 (S. H.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ugovor o poklonu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4700/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4700/10, rješavajući apelaciju Saliha Haurdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Haurdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 003720 09 Rev od 12. augusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 003720 08 Gž od 20. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 0 P 003720 06 P od 31. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Haurdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maastrichta, Holandija, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 2. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 003720 09 Rev od 12. augusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 003720 08 Gž od 20. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 0 P 003720 06 P od 31. decembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 0 P 003720 06 P od 31. decembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o darivanju čiji je predmet bio stan preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) a koji je zaključen između Željka Jelića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao punomoćnika apelanta i Smiljke Stjepanović (u daljnjem tekstu: prvotužena), ovjeren kod tog suda pod brojem OV-2879/03 od 7. oktobra 2003. godine i da ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo, što su tuženi dužni trpjeti i pristati da se u knjizi uloženih ugovora Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Derventa (u daljnjem tekstu: Republička uprava) u listu broj 1024 k.o. Derventa 1 izvrši brisanje prvotužene kao vlasnika predmetnog stana, te izvrši upis apelanta kao vlasnika predmetnog stana sa 1/1 dijelom sa pripadajućim pravom svojine na zajedničkim dijelovima zgrade i pripadajućem zemljištu ispod zgrade, kao i da se obaveže prvotužena da predmetni stan preda apelantu slobodan od lica i stvari u posjed i nesmetano raspolaganje, te da mu tuženi naknade troškove postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi. Presudom je obavezan apelant da prvotuženoj isplati iznos od 3.000,00 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je apelant predmetnu tužbu podnio 8. juna 2006. godine, te da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant kao vlasnik predmetnog stana opunomoćio drugotuženog u formi punomoći ovjerene kod Općinskog suda u Zenici pod brojem preciziranim u presudi da u njegovo ime može vršiti „sve pravne radnje vezane za adaptaciju stana, te da može da napravi predugovor-kupoprodajni ugovor-darovni ugovor ili isti o zamjeni“ i da je naznačio podatke predmetnog stana koji odgovaraju karakteristikama predmetnog stana navedenim u tužbi.

3. Dalje je navedeno da je utvrđeno da je 17. oktobra 2003. godine između apelanta kao darodavca, kojeg zastupa punomoćnik-drugotuženi, i prvotužene kao daroprimca zaključen ugovor o darovanju čiji je predmet bio predmetni stan; da je navedeni ugovor ovjeren kod tog suda i da je po osnovu tog ugovora prvotužena upisana kao vlasnik predmetnog stana u izvod knjige položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 1024 k.o. Derventa I koja se vodi kod Republičke uprave; da je apelant posredstvom punomoćnika apelanta-drugotuženog kao prodavatelj i prvotužena kao kupac 27. augusta 2003. godine zaključili predugovor o kupoprodaji predmetnog stana za 14.500,00 eura u prisutnosti dva svjedoka, poimenično navedena u presudi, te da potpisi nisu ovjeravani kod suda ali da je predmetni ugovor izvršen zaključenjem darovnog ugovora. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da je danom sačinjavanja i potpisivanja navedenog predugovora prvotužena kao kupac isplatila drugotuženom kao apelantovom punomoćniku 9.000,00 eura a iznos od 4.500,00 eura danom zaključenja darovnog ugovora, dok je preostali iznos od 1.000,00 eura prvotužena isplatila u naturi; da je novac od isplaćene kupoprodajne cijenu predat Bori Stevanoviću (u daljnjem tekstu: trećetuženi) po osnovu ugovora zaključenog između apelanta i trećetuženog prema kojem je trećetuženi trebalo da za navedeni iznos osigura apelantu kupovinu stana u Zenici, ali da trećetuženi nikada apelantu nije obezbijedio kupovinu stana u Zenici, kao i da je drugotuženi proglašen krivim za produženo krivično djelo prevare i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, ali da u opisu radnji tog krivičnog djela nema radnji koje su u vezi sa činjeničnim stanjem i navodima konkretnog predmeta.

4. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je netačan navod iz tužbe da je drugotuženi prekoračio ovlaštenja data u punomoći, jer je nesporno da je drugotuženi u svemu postupao u skladu sa ovlaštenjima koja mu je apelant dao. Dalje, navedeno je da iz činjenica predmeta proizlazi da prilikom zaključenja predmetnih ugovora nije postojala zabluda o prirodi ugovora, osnovu ili predmet tog ugovora, niti u odnosu na apelantovu volju za zaključenje ugovora, jer je drugotuženi imao sva ovlaštenja u punomoći koja su data na osnovu apelantove slobodne volje. Istaknuto je i da je pravni posao-ugovor o darovanju koji je apelant kao ugovorna strana zaključio po punomoćniku-drugotuženim sa prvotuženom i čiji je osnov prijenos vlasništva na predmetnom stanu sa apelanta na prvotuženu, prema mišljenju tog suda, zaključen na temelju valjane punomoći i obavezuje neposredno zastupanog, odnosno apelanta, kao i drugu stranu, odnosno prvotuženu zbog čega drugotuženi i nije pasivno legitimirana stranka u postupku.

5. Dalje, prema obrazloženju presude, navedeni pravni posao ispunjava zakonske uvjete u pogledu forme iz čl. 4. i 9. st. 2. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94)-zaključen je u pisanoj formi, potpisi ugovarača su ovjereni kod nadležnog suda a činjenica je da je taj darovni ugovor u konkretnom slučaju prividan (simulovan) pravni posao koji prikriva drugi pravni postao-kupoprodaju (disimulovani pravni posao) kod kojeg potpisi nisu ovjereni ne donosi ništavost ugovora. Ovo stoga što, kako je obrazložio Osnovni sud, Zakon o prometu nepokretnosti u članu 9. stav 4. propisuje da, ako potpisi ugovarača nisu ovjereni, takav ugovor će biti važeći ako su ga ugovorne strane u cjelini ili djelimično izvršile ili ako je sačinjen u prisustvu dva svjedoka o čemu se u konkretnom slučaju i radi-ugovor je sačinjen u prisustvu dvaju svjedoka i u cjelini je izvršen. Konačno, Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi vezani i za činjenicu da mu trećetuženi nije obezbijedio stan u Zenici, budući da, prema navodima tog suda, navedeni obligacioni odnos i zahtjevi proizašli iz tog odnosa mogu biti predmet posebnog parničnog postupka po drugom tužbenom zahtjevu ili postupka u kome bi se ocjenjivala eventualno krivičnopravna odgovornost u smislu neispunjenja tog ugovora, a ne konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 84 0 P 003720 08 Gž od 20. maja 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i o tome dao valjane razloge koji žalbom nisu dovedeni u pitanje. Navedeno je da je nesporno da je apelant izdao punomoć drugotuženom kojom ga je ovlastio da može raspolagati predmetnim stanom, između ostalog, da može zaključiti i ugovor o darovanju, te da je tu punomoć potpisao i ovjerio u sudu. Obrazloženo je da je nesporno i da je drugotuženi sve pravne poslove poduzimao u ime i za račun apelanta kao njegov punomoćnik, a ne u svoje ime, te da iz tog razloga ugovor o darovanju nije zaključen između drugotuženog i prvotužene, kako je apelant tvrdio u žalbi, nego između apelanta i prvotužene. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da drugotuženi nije pasivno legitimiran u ovoj parnici za utvrđivanje ništavosti ugovora o darovanju, jer i nije bio ugovorna strana kao ni trećetuženi. Također je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je između apelanta i prvotužene zaključen, ustvari, kupoprodajni ugovor kao važeći pravni posao dok je ugovor o darovanju samo prividni-simulovani pravni posao da bi se izbjeglo davanje ponude Opštini Derventa za kupovinu stana, a ne za izbjegavanje poreza, kako se u žalbi navodi, što proizlazi i iz stanja spisa, jer je iz ugovora vidljiva kupoprodajna cijena. Navedeno je da je u konkretnom slučaju ispoštovana i forma propisana za valjanost ugovora o prometu nekretnina a za šta je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud dao valjane razloge i obrazloženja koja prihvata i taj sud. Okružni sud je istakao i da, kako je zaključio i prvostepeni sud, nisu od značaja za ishod konkretnog spora apelantovi navodi da predmetnim stanom trenutno raspolaže kćerka prvotužene, kao i da mu trećetuženi (koji je sa drugotuženim osuđen za počinjene prijevarne radnje koje nisu u vezi sa konkretnom parnicom) nije obezbijedio kupovinu stana u Zenici. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 84 0 P 003720 09 Rev od 12. augusta 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu, prihvatajući pravna shvatanja i obrazloženje drugostepenog suda u cijelosti, te, između ostalog, navodeći da nije od značaja za ovu pravnu stvar apelantova reviziona tvrdnja da je on drugotuženom usmeno ograničio punomoć, budući da je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu punomoć potpisao i ovjerio u sudu, što je i sam potvrdio. Vrhovni sud je naveo i da je neosnovana apelantova tvrdnja da su mu prekršena prava time što je prvostepeni sud prekoračio rok od 30 dana nakon zaključenja glavne rasprave za izradu presude, jer takva navedena činjenica nije od utjecaja na zakonitost presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciji, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da drugotuženi nije prekoračio ovlaštenja data u punomoći, te da, iako je formalno tačno da je drugotuženi imao sva ovlaštenja koja navode sudovi, apelantova namjera nije bila da ne dobije novac od prodaje stana. Zbog navedenog, smatra da je drugotuženi prekoračio granice ovlaštenja date u punomoći i da je zbog toga pogrešan zaključak redovnih sudova da drugotuženi nije zaključio predmetni ugovor u svoje ime. Također, apelant navodi i da „trećetuženi nema nikakav status u predmetnom odnosu osim statusa prevaranta“, kao i da sudovi smatraju da je zakonit ugovor koji je prikriven darovnim ugovorom, jer taj ugovor ispunjava formalne uvjete propisane zakonom, ali smatra da takva prevara nije predviđena niti jednim zakonom. Apelant navodi i da je u postupku ukazivao na neopravdano dugo trajanje postupanja prvostepenog suda nakon donošenja presude i isticao kršenje prava na razuman rok. Apelant navodi i da su sudovi donijeli ovakve odluke zbog činjenice da je on Bošnjak i da nije dobrodošao u Derventu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke dajući iscrpne razloge zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske propise kojim su regulirani pitanje valjanosti i opseg punomoći, valjanost ugovora, te rješavanje pitanja odnosa simulovanog i disimulovanog posla, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud dao obrazloženje vezano za apelantove navode da je prvostepeni sud prekoračio granice razumnog roka u periodu od zaključenja glavne rasprave do izrade presude, te da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na tri sudske instance okončan za četiri godine i dva mjeseca, pa u takvim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo da su apelantovi navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku osnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant navodi i da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te da je u vezi s tim pravom diskriminiran na nacionalnoj osnovi. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalne tvrdnje da je na odlučenje sudova utjecala činjenica da je on Bošnjak, ne dostavlja nikakve argumente niti nudi dokaze iz kojih bi bila vidljiva eventualna diskriminacija u postupku u kojem se odlučivalo o njegovoj tužbi za utvrđivanje ništavim darovnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak o nekršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu naveden u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4700/10 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio