Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4701/10 (N.K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4701/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 4701/10, rješavajući apelaciju N.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000578 09 Uvp od 1. augusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000578 08 U od 24. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 2. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000578 09 Uvp od 1. augusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000578 08 U od 24. marta 2009. godine.
2. Odlukom Komisije za stambene odnose Grada Banja Luka-Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 06-568-2690/08 od 29. augusta 2008. godine odbijena je apelantičina prijava za dodjelu stana na osnovu konkursa raspisanog radi rješavanja stambenog pitanja porodica poginulih boraca. U obrazloženju odluke je navedeno da je članom 11. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba porodica poginulih i nestalih boraca, porodica umrlih vojnih invalida, ratnih vojnih invalida i boraca („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 16/08-u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da pravo na stambeno rješavanje po odredbama tog pravilnika nemaju lica iz člana 2. koja imaju ili su imala u vlasništvu porodičnu kuću ili stan, odnosno stanarsko pravo na stanu u državnoj svojini na području BiH ili Hrvatske, pa sui h vratili u posjed, zamijenili ih, poklonili ili prodali, izuzev lica čiji je stan, odnosno kuća uništena. Navedeno je i da je tačkom 1. pod A) predmetnog konkursa, između ostalog, propisano da pravo na dodjelu stanova u zakup imaju sve porodice poginulih boraca, korisnici porodične invalidnine koju primaju putem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka, koje u momentu podnošenja prijave na konkurs nemaju, niti su ranije imale riješeno stambeno pitanje izuzev lica čiji je stan ili kuća uništena a koja imaju prebivalište na području grada Banja Luka i imaju nesporan status porodice poginulog borca.
3. S tim u vezi, Komisija je navela da je u postupku rješavanja apelantičine prijave za dodjelu stana u zakup utvrđeno da je apelantica bila vlasnica trosobnog stana u Banjoj Luci u Ulici Jovana Dučića broj 29, te da je taj stan apelantica prodala licima poimenično navedenim u odluci. Utvrđeno je da je taj ugovor o kupoprodaji stana ovjeren pod brojem OV-17863/04 od 17. novembra 2004. godine, te upisan u knjigu uloženih ugovora pod brojem 21.11/952.2-2382/08 od 13. augusta 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Komisija je utvrdila da apelantica ne ispunjava uvjete za dodjelu stana u zakup, te je odbila apelantičinu prijavu.
4. Protiv navedene odluke apelantica je izjavila prigovor gradonačelniku Grada Banja Luka koji je Rješenjem broj 12-G-2884/04 od 12. septembra 2008. godine odbio prigovor kao neosnovan i potvrdio odluku Komisije u potpunosti prihvatajući pravni stav izražen u odluci.
5. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 11 0 U 000578 08 U od 24. marta 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu, te odbio i apelantičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. U obrazloženju su ponovljene činjenice utvrđene pred upravnim organima, kao i pravni stavovi tih organa, te navedeno da i taj sud u potpunosti prihvata obrazloženja osporenih odluka zbog čega je apelantičina tužba i odbijena.
6. Protiv navedene presude apelantica je podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 000578 09 Uvp od 1. augusta 2010. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u svojstvu člana porodice poginulog borca podnijela prijavu na predmetni konkurs kojim su bili propisani uvjeti za dodjelu stana u zakup, te da je utvrđeno da je apelantica bila vlasnica trosobnog stana u Banjoj Luci koji je prodala 2004. godine. Navedeno je da u zahtjevu za vanredno preispitivanje apelantica ne osporava da je na osnovu ugovora o otkupu stana postala vlasnica spornog stana i da je taj stan prodala, ali da je istakla da je navedeno učinila u ime svog brata koji je bio nositelj stanarskog prava a ona član njegovog porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je istakao da ovi apelantičini navodi nisu osnovani i da se ne mogu sa uspjehom isticati u postupku dodjele stana u zakup, jer utvrđivanje razloga i motiva zbog kojih je apelantica otkupila, pa zatim i prodala sporni stan nisu razlozi iz relevantnih odredbi Pravilnika na osnovu kojih je donijeta odluka o odbijanju apelantičine prijave na konkurs i ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke. Vrhovni sud je obrazložio da zbog navedenog nije prihvaćen ni apelantičin prijedlog za održavanje usmene rasprave, budući da to ne bi dovelo do utvrđenja drugačijih činjenica od onih koje su utvrđene još u postupku pred Komisijom, niti bi mogli promijeniti sadržaj priloženih ugovora o otkupu i prodaji stana čiji je vlasnik prema svim dokumentima bila apelantica. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da je ona bila vlasnica spornog stana a da pri tome nisu ocijenili razloge koji su doveli do toga da je ona umjesto svog brata stan otkupila iako je to potkrijepila mnogobrojnim dokazima. Smatra da su sudovi trebali donijeti odluku o održavanju usmene rasprave, jer je to bilo neophodno u ovako složenom predmetu kakav je njen.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantičinu tužbu vezanu za odbijanje prijave na konkurs za dodjelu stana u zakup zbog neispunjavanja uvjeta iz konkursa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelantičin prijedlog vezan za održavanje usmene rasprave i dao razloge zašto je navedeni prijedlog ocijenio neosnovanim a dana obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti apelantičinog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić