Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5524/10 (M. S.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5524/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5524/10, rješavajući apelaciju Milana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Savića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002 826 10 U od 20. oktobra 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/2-1-1-560- 1593/09 od 8. februara 2010. godine i Rješenja Odjeljenja za opštu upravu - Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Novi Grad broj 03/14-560-378/09 od 9. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002 826 10 U od 20. oktobra 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (Ministarstvo za boračko-invalidsku zaštitu) broj 16-03/2-1-1-560-1593/09 od 8. februara 2010. godine i Rješenja Odjeljenja za opštu upravu - Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu) broj 03/14-560-378/09 od 9. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu broj 03/14-560-378/09 od 9. septembra 2009. godine (stav 1) ukinuto je Rješenje tog organa od 15. septembra 2004. godine broj 0/2-560- 35/04 kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% invaliditeta, sa pravom na ličnu invalidninu navedene kategorije. Stavom 2. istog rješenja je utvrđeno da apelant i dalje ima status vojnog invalida, razvrstan kao ratni vojni invalid VIII kategorije sa 40% invaliditeta po osnovu ranjavanja i oboljenja nastalog u toku vršenja vojne službe u ratu, pa mu se s tim u vezi priznaje pravo vojnog invalida i određuje novčana naknada u iznosu i za periode bliže označene izrekom rješenja. Istim rješenjem je utvrđeno da se zakonski osnov primanja utvrđuje u početnom iznosu od 500,00 KM i koji se dalje usklađuje početkom svake godine sa indeksom kretanja maloprodajnih cijena u protekloj godini, prema saopštenju Zavoda za statistiku Republike Srpske, i visine rasploživih sredstava planiranih u budžetu Republike Srpske za tekuću godinu.
3. Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu je u obrazloženju rješenja ukazao da je, prema odredbi člana 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/05, 59/08 i 118/09, u daljnjem tekstu. Zakon o pravima boraca i vojnih invalida), utvrđena obaveza tog organa da po službenoj dužnosti do 31. decembra 2009. godine donese rješenja o provođenju u skladu sa odredbama ovog zakona za rješenja kojim je vojnom invalidu priznat status ili pravo na ličnu invalidninu od prve do osme kategorije, pravo na tuđu njegu i pomoć i pravo na dopunsko materijalno obezbjeđenje. Ovaj organ je uvidom u spise predmeta utvrdio da je apelantu status ratnog vojnog invalida i prava koja mu po tom osnovu pripadaju priznat na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije broj 8875/97 od 27. februara 1998. godine, te da mu je procenat vojnog invaliditeta utvrđen pogrešnom primjenom člana 4. Pravilnika o utvrđivanju vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 22/93, u daljnjem tekstu: Pravilnik) zbog čega je Rješenje tog organa broj 0/2-560-35/04 od 15. septembra 2004. godine ukinuto primjenom člana 32. stav 4. Zakona o pravima boraca i vojnih invalida pa je predmet dostavljen nadležnoj ljekarskoj komisiji radi ponovnog utvrđivanja apelantovog vojnog invaliditeta. Postupajući na temelju nalaza i mišljenja ljekarske komisije broj 506/09 od 31. augusta 2009. godine sačinjenog na osnovu neposrednog pregleda i medicinske dokumentacije iz spisa predmeta, Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu je zaključio da su u konkretnom predmetu ispunjeni uslovi iz člana 4. Zakona o priznavanju statusa vojnog invalida, te da se apelantu prema članu 42. istog zakona i dalje priznaje status vojnog invalida osme kategorije sa 40% invalidnosti. S tim u vezi takođe je utvrđeno da mu pripada pravo na ličnu invalidninu bliže definisanu kao u dispozitivu rješenja, koji obračun i isplata je utvrđena na osnovu čl. 43. i 44. navedenog zakona i tač. II i III Odluke Vlade RS broj 04/1-012-914/08 od 24. aprila 2008. godine.
4. Ministarstvo za boračko-invalidsku zaštitu je Rješenjem broj 16-03/2-1-1-560-1593/08 od 8. februara 2010. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu i u postupku revizije ukinulo rješenje Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu od 9. septembra 2009. godine, tako što je utvrdilo da je apelantu i dalje priznat status ratnog vojnog invalida devete kategorije sa 30% invaliditeta po osnovu oboljenja nastalog u toku vršenja vojne službe u Vojsci RS i da ima pravo na ličnu invalidninu u visini od 6% od osnovice počev od 1. marta 2010. godine pa dalje, sve dok za to postoje zakonom propisani uslovi. Istim rješenjem je utvrđeno da osnov za određivanje mjesečnih iznosa primanja predstavlja iznos od 500,00 KM, koji se usklađuje početkom svake godine sa indeksom kretanja maloprodajnih cijena u protekloj godini a prema saopštenju Zavoda za statistiku Republike Srpske, i visine raspoloživih sredstava planiranih u budžetu Republike Srpske za tekuću godinu.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj organ, postupajući kao drugostepeni organ po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, nakon što je razmotrio navode žalbe, ožalbeno rješenje i spise predmeta, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Naime, Ministarstvo je u postupku revizije prvostepenog rješenja, postupajući po službenoj dužnosti, apelanta uputio na pregled drugostepenoj ljekarskoj komisiji radi davanja nalaza i mišljenja o oštećenju organizma i procentu invaliditeta. Prihvatajući nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije broj 11/2010 od 26. januara 2010. godine kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, te postupajući prema odredbi čl. 95. stav 5. i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca i vojnih invalida, kojim odredbama je propisano da drugostepeni organ o reviziji i žalbi rješava rješenjem, i da u postupku revizije može ukinuti prvostepeno rješenje i sam riješiti predmetnu upravnu stvar, Ministarstvo za boračko-invalidsku zaštitu je odlučilo kao u izreci rješenja primjenom člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).
6. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 002 826 10 U od 20. oktobra 2010. godine apelantovu tužbu u dijelu kojim pobija Rješenje Ministarstva za boračko-invalidsku zaštitu broj 16- 03/2-1-1-560-1593/09 od 8. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu dok je apelantovu tužbu u dijelu kojim pobija Rješenje Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu broj 03/14-560-378/09 od 9. septembra 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu.
7. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je taj sud uvidom u nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije broj 11/2010 od 26. januara 2010. godine zaključio da je Ministarstvo za boračko-invalidsku zaštitu pravilno postupilo kada je, postupajući po službenoj dužnosti u postupku revizije, ukinulo rješenje prvostepenog organa i samo riješilo predmetnu upravnu stvar, primjenom čl. 90. st. 1. i 2. i čl. 96. Zakona o pravima boraca i vojnih invalida za što je, po ocjeni Okružnog suda, ministarstvo dalo argumentirane razloge, koje kao takve prihvata i ovaj sud. Prema tome, Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da je osporeni akt zasnovao na proizvoljnom nalazu i mišljenju nadležne ljekarske komisije, ocijenivši da je ljekarska komisija, nakon izvršenog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju apelanta i nakon njegovog neposrednog pregleda, sačinila nalaz i mišljenje za koje smatra da su dati od stručnih organa kvalifikovanih za davanje ove vrste stručnog nalaza. Prema tome, Okružni sud je konstatovao da je navedena komisija izvršila neposredni pregled apelanta koji nalaz je drugostepeni organ prihvatio kao valjan i argumentiran i na temelju kojeg je donio osporeno rješenje zbog čega je taj sud odbio kao neosnovane apelantove navode da nije neposredno pregledan, odnosno ocijenio ih je paušalnim i neargumentiranim. Okružni sud je primjenom člana 10. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) apelantovu tužbu izjavljenu protiv drugostepenog rješenja odbio kao neosnovanu na osnovu ovlaštenja iz člana 31. st. 1. i 2. istog zakona, dok je njegovu tužbu u dijelu kojom osporava Rješenje Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu broj 03/14-560-378/09 od 9. septembra 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 7. stav 1. ZUS-a, kojim je propisano da se upravni spor može pokrenuti i voditi samo protiv konačnog upravnog akta, a da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 12. ZOUP-a, konačno ono rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. Dakle, kako se protiv prvostepenog rješenja, shodno članu 211. stav 1. ZOUP-a, može izjaviti žalba, to je apelantovu tužbu podnesenu protiv navedenog rješenja odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 22. tačka 4. ZUS-a.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da osporene odluke, posebno presuda Okružnog suda kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje, jer je, kako navodi, njegova invalidnost nastupila kao posljedica ranjavanja a što i dalje ima kao posljedicu invalidnost zbog samog načina povređivanja, što, kako ističe, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja specijaliste neurologa koji nalaz je priložio uz tužbu Okružnom sudu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i redovni sud izvršili ocjenu dokaza i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivn-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić