Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5529/10 („VIS PANDA“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5529/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5529/10, rješavajući apelaciju „VIS Panda“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „VIS Panda“ d.o.o. Visoko podnesena protiv: -presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 000515 08 U od 6. oktobra 2010. godine, br. S1 3 U 000551 08 U od 6. oktobra 2010. godine, br. S1 3 U 000470 08 U od 6. oktobra 2010. godine i br. S1 3 U 000546 08 U od 6. oktobra 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „VIS Panda“ d.o.o. Visoko podnesena protiv: -presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 000515 08 U od 6. oktobra 2010. godine, br. S1 3 U 000551 08 U od 6. oktobra 2010. godine, br. S1 3 U 000470 08 U od 6. oktobra 2010. godine i br. S1 3 U 000546 08 U od 6. oktobra 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „VIS Panda“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000515 08 U od 6. oktobra 2010. godine, br. S1 3 U 000551 08 U od 6. oktobra 2010. godine, br. S1 3 U 000470 08 U od 6. oktobra 2010. godine i br. S1 3 U 000546 08 U od 6. oktobra 2010. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5529/10, AP 5530/10, AP 5531/10 i AP 5532/10 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5529/10. Ukupno su spojena četiri predmeta.

3. Apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH protiv zaključaka tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) u upravnim stvarima naknadnog obračuna posebnog poreza na naftne derivate. Presudama Suda BiH apelantove tužbe podnesene protiv zaključaka tužene su odbijene kao neosnovane.

4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je osporenim zaključcima tužena odbacila apelantove prijedloge za obnovu postupaka okončanih rješenjima Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) a kojima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanta izjavljene protiv rješenja Ministarstva finansija, Federalne carinske uprave, Carinarnice Mostar (u daljnjem tekstu: Carinarnica Mostar). Sud BiH je, takođe, ukazao da su pravilnost i zakonitost osporenih zaključaka ispitali u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02 do 83/08, u daljnjem tekstu: ZUS), konstatujući da je tužena pravilno postupila kada je apelantove prijedloge za obnovu postupaka odbacila primjenom člana 245. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02 do 93/09, u daljnjem tekstu: ZUP) zaključivši da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za odlučivanje o prijedlozima za obnovu postupaka.

5. Sud BiH je, takođe, naveo da je uvidom u spise predmeta utvrdio da je apelant prijedloge za obnovu postupaka tom sudu podnio iz razloga predviđenih članom 238. tačka 1. ZUP-a, jer je tvrdio „da je saznao za novu činjenicu koja predstavlja novi dokaz koji bi sam po sebi ili sa već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogao dovesti do drugačijeg rješenja u konkretnim predmetima“, ističući da nije imao saznanja kada je izvršena distribucija „Službenih novina FBiH“ broj 36/02 u kojima je objavljen Memorandum o razumijevanju o sistemu raspodjele akciza prema mjestu krajnje potrošnje od čijeg stupanja na snagu je ovisila primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na naftne derivate, te da je tek 11. oktobra 2007. godine, nakon što je zaprimio odgovor Novinsko-izdavačke organizacije „Službeni list Bosne i Hercegovine“, saznao da su „Službene novine FBiH“ broj 36/02 u kojima je navedeni Memoranduma objavljen izdate 1. augusta 2002. godine, a da je distribucija službenih novina izvršena 2. augusta 2002. godine, pa smatra da Carinarnica Mostar nije mogla primijeniti nove stope na uvoz naftnih derivata. Sud BiH je zaključio da ove apelantove tvrdnje nisu tačne, jer iz spisa predmeta proizlazi da je apelant i u žalbama izjavljenim protiv rješenja Ministarstva finansija, kao razloge za poništenje rješenja Carinarnice Mostar, navodio da je Memorandum o razumijevanju o sistemu raspodjele akciza prema mjestu krajnje potrošnje („Službene novine FBiH“ broj 36/02, u daljnjem tekstu: Memorandum) objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 36/02 od 1. augusta 2002. godine i da se on nije mogao primjenjivati prije distribuiranja, odnosno prijema od strane korisnika, a koje apelantove navode je odbilo Ministarstvo finansija kao neosnovane, ukazujući da je odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na naftne derivate („Službene novine FBiH“ broj 29/02), koji je donio Parlament FBiH kao najviši zakonodavni organ u FBiH, iznos posebnog poreza na uvoz naftnih derivata – ulja za loženje od 0,09 KM po litri zamijenjen iznosom od 0,30 KM po litri, počev od 5. jula 2002. godine. U vezi sa navedenim je, takođe, obrazloženo da se tako donesen zakon ne može mijenjati bilo kakvim aktom vlada entiteta, niti Vlade Distrikta Brčko, a niti je odredbama tog zakona predviđeno da se primjena njegovih odredbi veže za donošenje bilo kakvih podzakonskih akata. Dakle, Sud BiH je zaključio da se apelant već u ranijem toku predmetnih postupaka koristio dokazima na kojima je temeljio svoje prijedloge za obnovu postupka, zbog čega je zaključio da je tužena pravilno postupala kada je odbacila njegove prijedloge za obnovu postupaka okončanih rješenjima Ministarstva finansija, jer apelant, u skladu sa odredbom člana 239. stav 2. ZUP-a, nije mogao zahtijevati obnove postupaka iz razloga predviđenih članom 238. tačka 1. istog zakona s obzirom na to da se obnova postupka iz razloga propisanim navedenom odredbom ZUP-a može tražiti samo ako stranka bez svoje krivice nije bila u stanju u ranijem postupku iznijeti okolnosti zbog kojih traži obnovu. Prema tome, Sud BiH je na kraju zaključio da apelant nije iznio nove činjenice i nove dokaze na kojima je temeljio prijedloge za obnovu postupaka, odnosno jer nije ispunio uslove iz člana 238. tačka 1. citiranog zakona, zbog čega je primjenom odredbe člana 37. stav 2. ZUS-a odlučio kao u dispozitivima osporenih presuda.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbama izjavljenim Ministarstvu finansija protiv rješenja Carinarnice Mostar, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, ističući da je prijedloge za obnovu postupaka podnosio zbog saznanja o novim činjenicama u vezi sa primjenom Memoranduma, čije je donošenje i objavljivanje uslov za primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na naftne derivate, ističući da je od JPNIO „Službeni list BiH“ aktom broj 01-558/1-07 od 9. oktobra 2007. godine obaviješten da su „Službene novine FBiH“ broj 36/02 od 1. augusta 2002. godine distribuirane 2. augusta 2002. godine, čime, kako navodi, dokazuje da se nove stope posebnog poreza propisane odredbama Zakona o posebnom porezu na naftne derivate nisu mogle primjenjivati prije nego što su distribuirane organu koji ga je obavezan primjenjivati. Apelant, dalje, u predmetnim apelacijama detaljno navodi hronologiju predmetnih postupaka od momenta uvoza naftnih derivata, koje je Carinarnica Mostar ocarinila po stopi od 0,90 KM po litri, shodno kojim stopama je izvršila obračun poreza koji je apelant dužan platiti, pa smatra da je svoje obaveze uredno izmirio. Stoga smatra da su rješenja Carinarnice Mostar, kojim mu je utvrđena obaveza da na ime manje uplaćenog posebnog poreza uplati iznose bliže utvrđene izrekama istih rješenja. nezakonita. Takođe navodi da mu je ovakvim postupanjem Carinarnice povrijeđeno pravo na imovinu, jer je uvezenu robu prodao krajnjem potrošaču po cijeni na koju je već platio porez, jer nije imao saznanja da će naknadnim rješenjima Carinarnice biti obavezan da dodatno plati iznose na ime manje plaćenog poreza.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

13. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine, Evropska komisija za ljudska prava, H. protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati carinske i druge uvozne dažbine ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o carinskoj politici, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5529/10 („VIS PANDA“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio