Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5534/10 (F. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o nadzoru i kontroli prelaska državne granice · čl. 29
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 11
- Zakon o nadzoru i kontroli prelaska državne granice
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5534/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5534/10, rješavajući apelaciju Fatime Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Dizdarević podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Pr 010227 10 Pžp od 13. oktobra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Pr 010227 10 Pr od 20. jula 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelantica) sa prebivalištem u Austriji, koju zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Pr 010227 10 Pžp od 13. oktobra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Pr 010227 10 Pr od 20. jula 2010. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 Pr 010227 10 Pr od 20. jula 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 Pr 010227 10 Pžp od 13. oktobra 2010. godine, apelantica je proglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 29. st. 1. i 2. Zakona o nadzoru i kontroli prelaska državne granice („Službeni glasnik BiH“ broj 56/04), pa je na osnovu člana 63. tač. 16. i 17. istog zakona i člana 11. Zakona o prekršajima Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 31/06, u daljnjem tekstu: ZOP) kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM za prekršaj iz člana 29. stav 1. Zakona o nadzoru i kontroli prelaska državne granice i novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM za prekršaj iz člana 29. stav 1. istog zakona, pa joj je na osnovu člana 13. ZOP-a izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 350,00 KM. Istim rješenjem apelantica je dužna platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da je apelantica 18. jula 2010. godine na MGP Velika Kladuša, na izlazu iz Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), ignorisala znak „stop“ na izlaznoj kolovoznoj traci, kao i policijskog službenika na tom radnom mjestu, tako da se prilikom prelaska državne granice nije zaustavila i dala na uvid isprave propisane za prelazak državne granice, pa je državnu granicu prešla bez obavljene kontrole. Apelantica se vozilom, bliže označenim izrekom presude, zaustavila na ulaznom kontrolnom mjestu policije Republike Hrvatske i nakon što je vraćena do izlazne kontrolne kućice policije BiH, apelantica je ovlašteno službeno lice na drzak i bezobrazan način omalovažavala i vrijeđala. Nakon upozorenja ovlaštenog službenog lica da je dužna da plati prekršajnu kaznu, odbila je da je plati tražeći da se predmetni slučaj riješi u postupku pred nadležnim sudom. Da je apelantica zajedno sa suvozačem i suprugom Safetom Dizdarevićem vrijeđala službenike granične policije, Općinski sud je utvrdio uvidom u Službenu zabilješku broj 18-13-3-04-
68-1415/10 od 18. jula 2010. godine sačinjenu i potpisanu od službenika Jedinice granične policije Velika Kladuša Armina Nizama, iskaza svjedoka Nermine Mustafić a što je sve potvrđeno prekršajnim nalogom izdatim na ime njenog supruga i suvozača Safeta Dizdarevića od MUP-a Republike Hrvatske, Policijske uprave Karlovac, PGP Maljevac broj 511-05-15/19-79-21/2010, kojim je Safet Dizdarević okrivljen za prekršaj koji se sastoji u tome da je on omalovažavao policijske službenike Velike Kladuše pri izlasku iz BiH. Po istom nalogu imenovani je platio novčanu kaznu u visini od 184,31 kunu. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne Općinski sud je ocijenio okolnosti da apelantica do sada nije osuđivana, njeno držanje tokom trajanja postupka, porodične prilike, kao i njen materijalni položaj zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja.
4. Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja primjenom člana 61. ZOP-a, nakon što je ispitao prvostepeno rješenje u smislu člana 65. st. 2. i 3. ZOP-a u okviru žalbenih prigovora apelantice i na osnovu spisa predmeta prvostepenog suda. Pošto žalbom nisu konkretizovani žalbeni osnovi, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da apelantica prvostepeno rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor nije propisan kao osnov članom 61. ZOP-a, te zbog odluke o sankciji, ovaj sud njen prigovor u dijelu koji se odnosi na činjenično stanje nije ni razmatrao, a s obzirom na to da u ostalom dijelu žalbene navode nije konkretizovala, uključujući i navode koji se odnose na odluku o kazni, Kantonalni sud je zaključio da je apelantičina žalba paušalna i neosnovana.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što smatra da prvostepeni sud nije dokazao da je počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret. Dalje, apelantica ističe da joj je oduzimanje ličnog dokumenta – pasoša od službenika Granične policije Velika Kladuša izvršeno protivno zakonu. Navodi da je tog dana putovala sa suprugom i mldb. djecom, da je službenica granične policije lupala u zadnju šoferšajbu, kojim ponašanjem je uznemirila djecu, nakon čega ih je zadržala na graničnom prijelazu više od tri sata. Apelantica, takođe, navodi da se drugostepeni sud, odlučujući o njenoj žalbi izjavljenoj protiv odluke prvostepenog suda, isključivo usmjerio na nadostatke u žalbi, a da je ona žalbom jasno precizirala da je prvostepeni sud postupio nezakonito kada je na usmenoj raspravi dozvolio učešće službenice Granične policije, koja je saslušana kao svjedok, zbog čega smatra da su takvim postupanjem suda prekršene odredbe ZOP-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na slobodu kretanja i prebivališta nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje ovih prava, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić