Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5547/10 (M. V.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi i izdaci
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5547/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5547/10, rješavajući apelaciju Mladena Veseljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Veseljaka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 000550 10 Kv 3 od 6. septembra 2010. godine i Rješenja Kantonalnog sud u Zenici broj 04 0 K 000550 09 K od 6. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Veseljak (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Zenice, podnio je 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 000550 10 Kv 3 od 6. septembra 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 K 000550 09 K od 6. aprila 2010. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 000550 09 K od 6. aprila 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem tog suda broj 04 0 K 000550 10 Kv 3 od 6. septembra 2010. godine, apelantu je na ime troškova naknade za odbranu po službenoj dužnosti u krivičnom predmetu osuđenog Amera Kajmakovića određena naknada u iznosu od 12.997,11 KM.

3. Obrazlažući svoj stav Kantonalni sud je naveo da je apelant kao branitelj po službenoj dužnosti osuđenog Amera Kajmakovića (u daljnjem tekstu: osuđeni) zbog krivičnog djela ubistva sudu dostavio troškovnik kojim je predložio da mu se odredi naknada za odbranu u prvostepenom postupku u iznosu od 14.991,73 KM, odnosno naknada u iznosu od 2.993,52 KM za odbranu u drugostepenom postupku. Razmotrivši oba troškovnika apelanta, predsjednik vijeća je, postupajući prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04, u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa) i Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05, u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi), utvrdio da apelantu za odbranu u prvostepenom postupku pripada naknada u iznosu od 10.876,56 KM, a za odbranu u drugostepenom postupku u iznosu od 2.120,55 KM, odnosno ukupno 12.977,11 KM. Analizirajući predloženi troškovnik apelanta za odbranu u prvostepenom postupku, utvrđeno je da apelantu ne pripada: pravo na naknadu u duplom iznosu za odbranu osuđenog na glavnom pretresu od 29. maja 2009. godine, jer iz krivičnog spisa predmeta proizlazi da glavni pretres koji je trebalo da počne navedenog dana u 9 sati nije ni otvoren s obzirom na to da je pomjeren za jedan sat i trideset minuta, da mu ne pripada naknada za prisustvovanje javnoj objavi presude 9. oktobra 2009. godine u predloženom iznosu od 450 KM, jer prisustvovanje objavi presude nije obavezna radnja, kao ni predloženi iznos naknade od po 30 KM za podnošenje dva podneska od 11. februara i 30. marta 2009. godine, jer se navedeni podnesci ne odnose na radnje predviđene čl. 4. i 5. Advokatske tarife, s obzirom na to da se jedan od podnesaka odnosi na zahtjev za uvid u spise predmeta a drugi za nošenje rukavica od sudske policije prilikom sprovođenja osuđenog zbog njegovog zdravstvenog stanja. Takođe nije udovoljeno apelantovom zahtjevu kojim traži uvećanje predloženog iznosa naknade za 25% s obzirom na ograničenja visine naknade prema odredbi člana 1. Zakona o advokaturi. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano „da naknada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu u toku jedne rasprave ili jedne preduzete pravne radnje ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBiH iz čega slijedi da visina naknade za jednu pravnu radnju koja je apelantu kao advokatu priznata u visini jednomjesečnog prosječnog ličnog dohotka ne može biti uvećana za 25%. Što se tiče predložene naknade za odbranu osuđenog u drugostepenom postupku, Kantonalni sud je odbio predloženi iznos apelanta za naknade u iznosu od 240 KM radi odsustva iz kancelarije 17. februara 2010. godine, te uvećanje i predložene visine naknade za 25% u iznosu od 510,77 iz navedenih razloga, dok je ostali dio troškovnika apelanta prihvaćen, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja prema članu 200. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

4. Žalbeno vijeće Kantonalnog suda je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, zaključivši da je prvostepenim rješenjem pravilno odlučeno kada apelantu nisu priznati određeni troškovi za koje smatra da nisu u skladu sa odredbama Advokatske tarife i Zakona o advokaturi. Prema tome, odbijen je kao neosnovan apelantov žalbeni navod da ima pravo na naknadu u duplom iznosu za odbranu osuđenog 29. maja 2009. godine iz razloga što glavni pretres nije počeo u 9 sati, odnosno jer je pomjeren za jedan sat i trideset minuta, zato što iz spisa predmeta proizlazi da glavni prestres navedenog dana nije ni otvoren u 9 sati zbog čega smatra da apelant nema pravo na naknadu u duplom iznosu radi pomjeranja glavnog pretresa. Žalbeno vijeće tog suda je ukazalo da je odredbama Advokatske tarife precizno propisano za koje poduzete pravne radnje advokatu pripada nagrada, da njome nije predviđena posebna nagrada za podneske koje advokat upućuje sudu iz razloga koji nisu jasno definisani navedenim odredbama, nagrada za prisustvo ročištu za javnu objavu presude, za pisanje završne riječi u pismenom obliku, jer su navedene pravne radnje sadržane u odbrani osuđenog na glavnom pretresu i u nastavcima glavnog pretresa. Takođe, smatra da je prvostepenim rješenjem pravilno odlučeno kada nije udovoljeno apelantovom zahtjevu da ukupna visina predložene nagrade bude uvećana za 25%, kao i da mu pripada pravo na nagradu radi odsustva iz kancelarije iz razloga što bi njihovo odobravanje bilo suprotno odredbi člana 1. Zakona o advokaturi, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja a na osnovu ovlaštenja vijeća tog suda iz člana 337. stav 3. ZKPFBiH.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su zaključci i prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu njegovih prava proizvoljni sa stanovišta propisa kojima su ta prava konstituisana. Apelant je ponovio hronologiju postupka, istakavši da je kao branitelj po službenoj dužnosti pravomoćno osuđenog sudu podnio troškovnik u kojem je specificirao sve radnje koje je poduzeo u svojstvu branitelja po službenoj dužnosti i da je vrijednost svake pojedinačno poduzete radnje iskazao odvojeno. Apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je istakao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, pa moli Ustavni sud da njegove žalbene navode izjavljene protiv prvostepenog rješanja smatra sastavnim dijelom obrazloženja predmetne apelacije, jer, kako navodi, obrazloženje te žalbe sadrži opširniju argumentaciju navoda od obrazloženja datih u apelaciji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5547/10 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio