Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5548/10 (Husein (Hate) Bajramović)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Posjed
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5548/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5548/10, rješavajući apelaciju Huseina (Hate) Bajramovića i Huseina (Huseina) Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina (Hate) Bajramovića i Huseina (Huseina) Bajramovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 006072 10 Gž od 1. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 006072 05 P od 5. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein (Hate) Bajramović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Husein (Huseina) Bajramović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Male Glavuše, koje zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 006072 10 Gž od 1. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 006072 05 P od 5. marta 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 006072 05 P od 5. marta 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 006072 10 Gž od 1. oktobra 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tuženih Đule Bajramović, Fadile Bajramović, Fatme Šuvić i Adila Galijaševića (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim su tražili da se dozvoli dioba posjeda nekretnina bliže označenih izrekom presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), tako da se prvoapelantu dodijeli 1/6, a drugoapelantu 1/3 dijela predmetnih nekretnina, što su tuženi dužni trpjeti i apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.416,20 KM. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženim solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da taj sud uvidom u brojne materijalne dokaze, između ostalih, rješenja o nasljeđivanju br. O-32/64 od 30. marta 1964. godine i br. O-62/90 od 27. februara 1991. godine, Ugovor o doživotnom izdržavanju broj 38/68 od 16. aprila 1968. godine i nalaz i mišljenje vještaka geodezije Almira Imširevića od 26. januara 2010. godine, utvrdio da apelanti i tuženi po raznim osnovama drže u posjedu dijelove predmetnih nekretnina, da među parničnim strankama u ostavinskim postupcima nije izvršena identifikacija predmetnih nekretnina po posjedovnom stanju koje činjenice ne spore ni parnične stranke. S tim u vezi Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 145. Zakona o nasljeđivanju propisano da diobu nasljedstva može zahtijevati svaki nasljednik. Naime, utvrđeno je da su i apelanti i tuženi uzeli u posjed dijelove predmetnih nekretnina čiju diobu sada traže, na kojima su izgradili porodične kuće, zbog čega je prvostepeni sud mogao utvrditi samo faktičko stanje njihovih posjeda, te zbog čega je zaključio da je ovakav tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, ukazujući da su parnične stranke prvobitno tužbom kod nadležnog suda trebale zatražiti da se utvrdi koje nekretnine bi bile predmet diobe u smislu njihove identifikacije, što do pokretanja ovog postupka nisu učinile, pa nakon toga zatražiti da se izvrši njihova dioba.

4. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da predmetnim tužbenim zahtevom ostvare pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stečenim nasljeđivanjem, zaključivši da apelanti takvo pravo mogu ostvariti u vlasničkoj parnici za utvrđivanje prava vlasništva. Budući da smatra da prvostepeni sud nije učinio povrede postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da faktički ne drže u posjedu onu veličinu nekretnina koje su dobili rješenjima o nasljeđivanju. Ističu da je tačna konstatacija sudova da nemaju materijalni dokaz o vlasništvu na dijelovima spornih nekretnina, jer je, kako navode, „očito došlo do greške prilikom donošenja rješenja o nasljeđivanju, jer su u istim navedeni samo određeni zk. ulošci bez navođenja brojeva parcela, te da bi bilo jedino pravično da je sud izvršio diobu svih nekretnina iza ostavitelja“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza, primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5548/10 (Husein (Hate) Bajramović) | Sudska praksa | Aktio