Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5800/10 (D.O.O. „Una-promet“ Cazin i Z. B.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5800/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5800/10, rješavajući apelaciju DOO „Una-promet“ Cazin i Zerife Bašagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Una-promet“ Cazin i Zerife Bašagić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Pr 004836 10 Pžp od 21. oktobra 2010. godine i Rešenja Općinskog suda u Cazinu-Prekršajno odjeljenje broj 020-0-Pr-

09-00-0914 od 31. augusta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO „Una-promet“ Cazin i Zerifa Bašagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 20. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Pr 004836 10 Pžp od 21. oktobra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu-Prekršajno odjeljenje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-Pr-09-00-0914 od 31. augusta 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 020-0-Pr-09-00-0914 od 31. augusta 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Pr 004836 10 Pžp od 21. oktobra 2010. godine, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 233. stav 1. tačka 19. i stava 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOSS na putevima) koji je počinjen u vrijeme, mjestu i na način bliže opisan u dispozitivu rješenja, te je apelantu DOO „Una-promet“ Cazin kao pravnom licu za učinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM a apelantici Zerifi Bašagić kao odgovornom licu u pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM. Apelanti su dužni na ime troškova prekršajnog postupka platiti iznos od po 20,00 KM na žiro-račun budžeta Unsko-sanskog kantona..

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je, ocjenjujući provedene dokaze svaki pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da su apelanti (pravno i odgovorno lice) 30. augusta 2009. godine u 15.20 sati na lokalnom putu u mjestu Miostrh dopustili vozaču Zirhadu Kličiću da upravlja u saobraćaju sa teretnim vozilom a kojom prilikom je bio kontrolisan od policije, te je utvrđeno da tahograf uređaj nije ispravan jer vrijeme vožnje na tahograf listiću nije odgovaralo stvarnom vremenu o čemu je sačinjen zapisnik o izvršenoj kontroli koji je vozač uredno potpisao. Na osnovu priloženog tahograf listića utvrđeno je da je vrijeme zaustavljanja bilo ispisano „15.05 sati“ dok je stvarna kontrola izvršena u „15.20 sati“ o čemu je sačinjen zapisnik i službena zabilježba. Članom 233. stav 1. tačka 19. i stavom 2. ZOOSS na putevima, kako je dalje istakao sud, regulisana je odgovornost pravne i odgovorne osobe ako u saobraćaju upotrebljavaju vozilo koje nema ispravne propisane uređaje, između ostalog, i tahograf, a kako u konkretnom slučaju tahograf uređaj nije bio ispravan jer nije ispisivao tačno vrijeme kretanja vozila, sud je zaključio da su se u radnjama pravnog i odgovornog lica stekla sva bitna obilježja prekršajnih dijela iz navedenih odredbi zakona zbog čega su im izrečene novčane kazne.

4. Obrazlažući rješenje Kantonalni sud je istakao da je na osnovu provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud pravilno zaključio da je na vozilu u kritično vrijeme tahograf bio neispravan, budući da on nije tačno ispisivao vrijeme na tahograf listiću, kao i da je iz zapisnika o izvršenoj kontroli vozila vidljivo da je vozač svojim potpisom prihvatio navedena očitanja. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 233. stav 1. tačka 19. i stav 2. ZOOSS na putevima, te dodao da je potpuno irelevantno da li je tahograf radio u momentu polaska vozača na put toga dana, budući da u vrijeme kontrole on nije tačno ispisivao vrijeme na tahograf listiću. Taj sud smatra neosnovanim navode žalbe da je do pogrešnog upisanog vremena došlo zbog navodnog kvara na akumulatoru i da se ne radi o neispravnom tahografu. Također, žalbeni prigovor da je vozač ukazao na neispravnost tahografa nije osnovan, jer je vozač mogao i bio dužan tražiti da se ispravnost ili neispravnost tahografa utvrdi vanrednim tehničkim pregledom, te prezentirati certifikat o tehničkoj ispravnosti, a što nije učinio. Osim toga, kako navodi sud, apelanti su priložili certifikat o ispravnosti tahografa od 3. juna 2010. godine a prekršaj je počinjen 30. augusta 2009 godine.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 7. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravičan postupak vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da „zapisnikom o kontroli policije nije utvrđeno postojanje činjenica koje bi činile obilježje prekršajne odgovornosti, odnosno opis prekršaja u izreci rješenja ne sadrži zakonsko obilježje odredbe člana 203. stav 1. ZOOSS na putevima, već konstatuje da vrijeme vožnje upisano na tahograf listiću nije odgovaralo stvarnom vremenu“, te je pogrešno primijenjen Zakon o prekršajima. Na ovaj način, kako dalje navode apelanti, povrijeđen je i princip presumpcije nevinosti i princip in dubio pro reo, jer se „nije moglo steći uvjerenje o njihovoj krivici na osnovu jednostranog iskaza policajca o stvarnom vremenu i vremenu kontrole kao vremenu radnje prekršaja“. Dalje ističu da je sud propustio ocijeniti kao dokaz priloženo uvjerenje o ispravnosti tahografa, te rješenje Kantonalnog ministarstva privrede od 18. jula 2008. godine kojim se potvrđuje da je vozilo ispunjavalo propisane tehničko-eksploatacione uslove. Apelanti smatraju da, iako na njima nije teret dokazivanja, da su dokazali kako nisu počinili radnje koje su im stavljene na teret kao prekršaj i da je postupak protiv njih trebao biti obustavljen, jer navedena radnja „kašnjenje sata“ kao naprave nije radnja koja bi kao posljedicu imala njihovu prekršajnu odgovornost. Apelanti su, također, istakli da im je „uskraćeno pravo da se suprotstave argumentima koje je izložila druga strana“, tj. nije uspostavljena pravična ravnoteža između njihovih argumenata, „već je sud dao prednost proizvoljnim i neargumentovanim procjenama protivne strane“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi,Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svom rješenju u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili prekršaj i da su prekršajno odgovorni za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao svjedoke (policajca i vozača), te izvršio uvid u prekršajni nalog, tahograf listić, zapisnik o kontroli vozila, te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelanti na način i u vrijeme bliže opisano u dispozitivu rješenja počinili prekršaj iz člana 233. stav 1 tačka 19. i stav 2. ZOOSS na putevima. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o počinjenom prekršaju. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, ukazavši da su apelanti priložili certifikat o ispravnosti tahografa od 3. juna 2010. godine a prekršaj je počinjen 30. augusta 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u ovom dijelu koji se odnosi na navodno kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. U vezi sa navodima apelanata da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti, niti načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

12. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja rješenja redovnih sudova proizlazi da nije postojala sumnja u odgovornost apelanata i da su redovni sudovi za svoje zaključke o počinjenom prekršaju i odgovornosti apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da osporena rješenja ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na prigovor apelanata da je u konkretnom prekršajnom postupku njima „uskraćeno pravo da se suprotstave argumentima koje je izložila druga strana i da je sud dao prednost proizvoljnim i neargumentovanim procjenama protivne strane“, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.

14. U tom smislu Ustavni sud zapaža da su navodi apelanata paušalni, da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i posredstvom advokata, da su imali mogućnost ispitati sve dokaze prekršajnog naloga i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom prekršajnom postupku koji se protiv njih vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog prekršajnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, te da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Dalje, Ustavni sud naglašava da apelanti nisu naveli nijedan razlog, niti priložili bilo kakav dokaz da je predmetnim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije, nego samo paušalno navode „da je kažnjavanje apelanata u osporenim rješenjima zasnovano na kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu prima facie neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5800/10 (D.O.O. „Una-promet“ Cazin i Z. B.) | Sudska praksa | Aktio