Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5829/10 (V. F.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5829/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5829/10, rješavajući apelaciju Vladimira Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Filipovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 003786 10 Gž od 13. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 003786 08 Mal od 10. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, kojeg zastupa Slobodanka Stajić, advokat iz Doboja, podnio je 20. decembra 2010 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 003786 10 Gž od 13. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Mal 003786 08 Mal od 10. novembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Mal 003786 08 Mal od 10. novembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 Mal 003786 10 Gž od 13. oktobra 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Rajko Filipović, Taib Hasić i DOO „Karavdić“(u daljnjem tekstu: tuženi) da mu solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM na ime pričinjene štete na njegovoj nadstrešnici i kapiji sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom Rajku Filipoviću na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.250,00 KM.

3. Svoj tužbeni zahtjev, kako to navodi Osnovni sud u obrazloženju presude, apelant temelji na činjenici da je tuženi Rajko Filipović angažovao tuženog Taiba Hasića da mu u njegovo ime i ne njegov račun doveze ogrjevno drvo za potrebe domaćinstva, što je i učinio i prikolicom tuženog DOO „Karavdić“ počinio mu materijalnu štetu na kapiji i nadstrešnici vožnjom unazad. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da apelant na kome je teret dokazivanja na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao da šteta potiče od radnji tuženih tj. da na strani tuženih nema odgovornosti kao uslova za dosuđenje štete u smislu odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa čl. 155, 170. stav 1. i 173. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Okružni sud, navodeći u obrazloženju presude da apelant paušalno ukazuje na pogrešnu primjenu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da je prvostepeni sud u obrazloženju presude izložio sve provedene dokaze, dao pravilnu i iscrpnu analizu svakog dokaza i nakon ocjene svih dokaza zaključio da apelant nije, u smislu odredbe člana 123. ZPP, dokazao da nastala šteta potiče od radnji tuženih, odnosno nije dokazao ni odgovornost tuženih a ni visinu štete pa tuženi nisu obavezni da je nadoknade. Također je navedeno da prvostepenom presudom nisu povrijeđene odredbe iz člana 191. stav 4. ZPP, kako to pogrešno ukazuje apelant žalbom.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da redovni sudovi nisu izvršili ocjenu dokaza na način i metodologijom utvrđenom u odredbama člana 8. ZPP, jer su „svjedoci izjavili da su vidjeli da je drugotuženi nestručnom vožnjom unazad prikolicom udario u kapiju i nadstrešnicu, da su vidjeli slomljene grane i na zemlji pored kapije polupan crijep a što je potvrđeno izjavama policajaca u zapisniku-službenoj zabilješci od 16. augusta 2007. godine“. Na ovaj način, kako navodi apelant, došlo je i do pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5829/10 (V. F.) | Sudska praksa | Aktio